Za Enesa Toromanovića (58) iz Bihaća, klesarstvo je više od hobija.
Ovom vrstom posla bavi se isključio zbog ljubavi, a njegova uža specijalnost su stari bosanski nišani koji su prožeti islamskom kulturom. Bihaćki kamen bihacit je omiljeni materijal kojeg koristi za izradu svojih umjetničkih djela.
– S obzirom na to da se moj otac bavio intarzijom i izrađivao je od ječma i pšenice crteže džamija i starih bosanskih kuća, uz njega sam zavolio slikarstvo i počeo da crtam razne stvari. Moj talenat je u osnovnoj školi otkrio Stipe Hamulka, nastavnik likovne umjetnosti. Kasnije sam kroz srednju školu nastavio i kod kuće sam radio grafike od linoreza, a uz to sam uvijek povremeno nešto od kamena klesao neke vazne i zdjele. Boraveći u prirodi u okolnim bihaćkim naseljima i brdima, pronalazio sam stare velike nišane koje su agresori u ratu koristili za pravljenje bunkera i rovova. Mučilo me je to što ti nišani tako stoje bačeni i što niko ne vodi računa o toj staroj kulturi. To je dio našeg identiteta i ja sam odlučio da pokušam sačuvati od zaborava te stare bosanske nišane tako što sam, gledajući način izrade nekadašnjih majstora, sam pravio nišane po uzoru na te – priča za Anadoliju Toromanović o svojim prvim klesarskim koracima.
Mezarja postala groblja
Kultura izrade nišana uveliko se izmijenila. Bihacit je zamijenio mramor, a umjetnost izrade se izgubila usljed komercijalizacije što se, tvrdi Toromanović, nikako nije smjelo dopustiti, jer su mezarja i groblja značajan dio kulture i identiteta svakog naroda.
– Ovi današnji privatnici rade neke svoje nakaradne nišane koji nemaju veze sa našom tradicijom. Mramor je zavladao našim mezarjima, a bihacit je odbačen kao materijal. Odlaskom osmanlija s ovih prostora, naš narod je postepeno mijenjao kulturu i način izrade nišana, te je u Austro-ugarskoj umjesto turbana dodan fes prema zapadnjačkoj nošnji koja se tad uvela. Nakon toga se od nišana došlo do crnih ploča sa slikama i na taj način se izgubio indentitet, a mezarja su pretvorena u groblja identična izgledu drugih naroda i kultura koje zajedno s nama egzistiraju na ovim prostorima – ističe Toromanović.
Materijal koji se nekada uveliko koristio ne samo u izradi krajiških nišana, već i prilikom izgradnje kuća i javnih objekata, polako gubi vrijednost kod lokalnih umjetnika i majstora. Bihacit se na ovim prostorima upotrebljavao još od vremena Japoda i Rimljana, pa do Osmalnija i Austrougara, da bi sa otkrićem novih savremenih materijala i načina gradnje, polako izgubio vrijednost.
– Naziv bihacit su mu dali Austrougari po nazivu grada. On je sastavljen od kalcijev karbonata i ima ugljika puno u sebi, ostalo je pijesak. Lako se obrađuje i podesan je za rad s rukama. Mnoge su moje kolege kipari iz Amerike, Francuske i Njemačke dolazili da probaju raditi s tim kamenom i bili su oduševljeni. Bihacita ima nekoliko vrsta, a razlika je samo po tvrdoći kamena. Ima ga mekanog, tvrdog i pretvrdog. Austrougarska je taj najtvrđi sa Orljanske glavice koristila za izradu stepenica i nosivih greda. Munara džamije Fethije ozidana je od kamena bihacita i zato joj ni tenkovske granate u ratu nisu mogle ništa. Katolička crkva sv. Ante Padovanskog u Bihaću, izrađena je također od bihacita. Arhitekte su prije mnogo voljele bihacit i izgradili su od njega većinu tih prijašnjih objekata. Danas bihacita ima u jednom brdu iznad Bihaća povrh naselja Ružica. Firma “Ikić komerc” ima koncesiju i eksploatiše kamen bihacit. Da nije te frime bihacit bi već bio prošlost. Ne znam ni kako im se isplati jer to su ogromni troškovi rezanja i izvlačenja tog kamena, ali eto ljudi radi i hvala im na tome – kaže Toromanović.
Zaštiti kulturnu baštinu
Enes sam priprema crteže koje zatim prenosi na kamen bihacit, a zatim ručno baš kao u stara vremena, izrađuje nišane i različite ukrase za džamije poput ćursa i arabeski kojima se ukrašavaju unutrašnji zidovi džamija. Od ovog posla se, kaže, ne može živjeti. Ali s obzirom na to da je on zaljubljenik u klesarstvo, većinu poslova radi iz ljubavi i nema neke zarade.
– Radim to jer volim i ne zarađujem ja tu puno. Dok nabavim materijal i uložim vrijeme i trud, haman pa mi se i ne isplati ali to je umjetnost i ne može se sve u umjetnosti gledati kroz zaradu. Meni dođu profesori iz Zagreba da vide kako ja to radim, ali ovdje od naših umjetnika i institucija nemam razumijevanja u smislu da se pokrene neki projekat zaštite tih starih nišana i ukrasa od bihacita. Rekao sam nekima da bi ja to radio od sebe samo da mi materijal nabave. Bitno je očuvati našu kulturu i historiju a to možemo samo kroz izradu tih identičnih spomenika kulture i njihovo postavljanje na javna mjesta da skreću pažnju javnosti i građana, te na taj način održavaju svijest o kulturnom identitetu Bošnjaka muslimana na ovim prostorima – pojašnjava Toromanović.
/Anadolija
