Marko i Gospa Savić iz sela Štrbe kod Čelinca imaju po devet decenija života, 65 godina braka, četvoro, djece, 14 unučadi, 17 praunučadi… A, nedavno je stiglo i prvo čukununuče – “bijela pčela” Anastasija!
Marko (sin Simeuna i Petre, rođen 1928) i Gospa (1927) Savić iz čelinačkog sela Štrbe skuckali su punih 65 zajednički provedenih godina. Malo je supružnika koji se i samo takvom brojkom mogu pohvaliti, a kad se uzme u obzir činjenica da Marko i Gospa potomcima, komšijama i prijateljima služe kao odličan primjer dobrih ljudi i bračne harmonije onda je sasvim jasno da se radi o porodici od koje mnogi mladenci pripravnici imaju šta da nauče.
Oni su dokaz da godine ne umanjuju i ne kvare ljubav nego samo mijenjaju oblik i metode njenog pokazivanja. Ovo dvoje staraca na sva usta hvale svi oni koji ih poznaju ističući ih kao vrijedne i poštene ljude koji u svemu imaju mjeru, a jedino znaju da pretjeraju kad jedno drugome ukazuju pažnju i brigu, piše Borislav Maksimović za “Čelinačke novine”.
“Ljubav prije svega, a potom poštovanje. Da bi bio poštovan s nečije strane i sam moraš pokazati ljudske vrline Ako hoćeš podršku, moraš je i pružati ljudima u nevolji kad si u prilici. Sebičan čovjek nema mnogo prijatelja, a ne možeš u kući biti idiot, a u selu dobričina, i obrnuto. Ili si čovjek ili nisi”, daje Marko recept za dobar brak i društveni status.
Oboje su rođeni u Štrbama nedaleko od gore Gozne, Marko na Savića, a Gospa na susjednom, Maličevića brdu, što znači da se poznaju od ranog djetinjstva. Vjenčao ih je prota Kajica Kostrešević 23. novembra 1952. godine na temeljima Miholjske crkve u Čelincu koju su porušile ustaše 1941. godine. Stekli su sinove Mirka i Vladu i kćeri Miru i Danku. Svako njihovo dijete darovalo im je po troje unučadi od kojih do sada imaju i 17 praunučadi i jedno čukununuče.
“Svog čovjeka treba dobro i pažljivo čuvati. Kad sam bila mlada moji su me savjetovali da kad se god naljutim na svog čovjeka i njegovu familiju da u usta uzmem gutljaj vode i da ga dugo ne smijem progutati niti ispljunuti. Ženu ništa toliko ne nakaradi kao rašljast jezik. Boga mi, meni je moj Marko uvijek dobar bio”, kazuje Gospa.
Marko i Gospa 4. oktobra ove godine dobili su čukununuče ili “bijelu pčelu” kako narod voli reći – Anastasiju Babić. S koljena na koljeno to izgleda ovako: Marko i Gospa su čukundjed i čukunbaka, Mirko (1953) i Stana su pradjed i prabaka, Borka (1977) i Dragan Babić su djed i baka, a roditelji su Dušan (1996) i Aleksandra, rođena Todorović. Anastasija i s druge, djedove strane ima žive pradjeda i prabaku – Slobodana i Gordanu Babić, što je prava rijetkost.
Nisu Marko i Gospa kroz život prošli samo pjevajući. Imali su oni dosta svojih velikih i malih muka i briga. Za Gospu su rodbina i komšije prije više od pola vijeka već bili počeli spremati posmrtno ruho i kukati nad njenom malom djecom jer je selom pukao glas da su joj ljekari u banjalučkoj bolnici otkrili veliki tumor. Pobijedila ga je. I nedavno je bila u bolnici, a uzmu li se u obzir njene godine, već se dobro oporavila. Marka je jedanput njegov konj Soko skoro pa ubio jakim udarcem u nezgodno mjesto. I on je prebolio.
“Ništa bez Boga nema. Svaki posao koji počinjem Boga molim da mi pomogne i za sve što uspješno završim prvo se Bogu zahvalim na pomoći”, objašnjava Marko.
U štrbljanskim Savićima za druženje dovoljni su i mali povodi, a kad ih se skupi više velikih, kao što je ovoga puta bio slučaj, onda je to pravo slavlje. Tako je bilo i 29. oktobra u kući Markovog sina Vlade i snahe Biljane koji su ugostili porodicu i brojne prijatelje i komšije.
Vlado je sa suprugom Biljanom, rođenom Miškić u Šnjegotini Gornjoj, nedugo poslije vjenčanja kao majstor metalac 1978. godine otišao u Sloveniju. U međuvremenu u Laškom pristojno su se skućili i podigli tri kćeri: Slađanu, Sanju i Natašu.
“Mi zavičaj nikada nismo zapostavili. Skoro pa mjesečno dolazimo, a da bi to bilo izvodljivo naravno da smo morali sagraditi i kuću ovdje pored rijeke Gozne. Meni, supruzi i našim kćerima je pravo zadovoljstvo što ovo skromno slavlje organizujemo povodom 65 godina braka mojih roditelja, 6. avgusta ove godine moja majka je napunila 90 godina pa i njen rođendan s malim zakašnjenjem slavimo, i rađanja Anastasije, njihove prve ‘bijele pčele’, a naše ljubimice”, priča Vlado.
Njegov rođak Vjekoslav koji ima pogolemo iskustvo kao nazdravičar u više navrata isticao je vrline Marka i Gospe poželivši da ih još dugo godina prati zdravlje i sreća.
“Oni su primjer kako čovjek treba da organizuje svoj život. Zadovoljni su i sa malo. Nisu zavidni, zlobni i prijeki. Raduju se i tuđoj sreći, a ne žure da svoje probleme prebace na nekoga drugog. Očigledno da se takav način života i Bogu dopada pa ih je podario dugovječnošću i čukununukom što malo ljudi doživi. Znam mnogo zdravijih i bogatijih ljudi koji su od njih manje sretni i zadovoljni svojim životima”, priča Vjekoslav.
Marko je u banjalučkom trgovačkom preduzeću ‘Građa’ proveo radni vijek i tu je penzionisan davne 1978. godine što znači da će dogodine namiriti 40 godina penzionerskog staža. Za njega kažu da je u svom životu toliko prepješačio da bi svojim koracima ‘kad bi ih odmotao’, kako reče njegov sinovac Neven, nekoliko puta mogao opasati zemaljsku kuglu. Za svoje godine i danas su zavidno aktivni, da im pozavide i mnogo mlađi. Vele, nismo baš za trke, ali svakoga dana po nešto se u domaćinstvu privrijedi, bar onoliko koliko pojedemo i potrošimo. A dok god dnevno u prosjeku odrađuje makar troškove života razuman čovjek ima dovoljno motiva da se bori da produži trajanje na ovom svijetu, ma koliko breme nosio na plećima.
(mondo.ba)
