Višekratno isticanje podrške suverenitetu Bosne i Hercegovine u Deklaraciji o Hrvatima u BiH je nakon svega licemjerno, smatra autor.
Deklaracija Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini očigledno je miješanje u unutrašnja pitanja susjedne zemlje i to je neoboriva teza. Ako se vlast u Hrvatskoj, pa i njenih 81 saborski zastupnik budu htjeli sjetiti, a vjerovatno neće željeti, na mnogo manje teškom političkom pitanju u augustu 2015. godine oni su za miješanje optužili srbijansku Vladu i tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića.
Vukovarsko Gradsko vijeće većinom glasova izglasalo je tada izmjene gradskog Statuta po kojima nisu predviđene dvojezične latinično-ćirilične table na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukovaru. HDZ je ocijenio kako “zahtjev srpske vlade da se raspusti vukovarsko Gradsko vijeće” zbog takve odluke “svjedoči da si službeni Beograd i dalje uzima pravo miješati se u unutarnja hrvatska pitanja te Vukovarkama i Vukovarcima, i svim građanima Hrvatske, nametati vlastita politička stajališta”.
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Hrvatske uputilo je polovinom 2016. prosvjednu notu Srbiji zbog “neprihvatljivih izjava” srbijanskih dužnosnika o poništenju presude kardinalu Alojziju Stepincu.
Zagrebački sud poništio je presudu Stepincu kojom su ga bivše komunističke vlasti 1946. osudile na 16 godina zatvora zbog suradnje s ustaškim režimom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pa su tadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Vučić ocijenili da Hrvatska time “zatrpava jame u koje su ustaše pokapale Srbe” i da je Stepinac “jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti na europskom tlu”.
Ministarstvo je reagiralo tvrdeći da Srbija na neprimjeren i revizionistički način ocjenjuju Hrvatsku i djelovanje njezinih institucija, što predstavlja “izravno miješanje u unutarnja pitanja susjedne zemlje”.
Potcjenjivanje političke inteligencije
Deklaracija Hrvatskog Sabora koja poziva na izmjene Ustava i donošenje izmjena Izbornog zakona u susjednoj zemlji, prema ovim principima zvaničnog Zagreba, nije samo miješanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, nego predstavlja bezobrazni pokušaj tutorstva i potcjenjuje političku inteligenciju van razumne sumnje.
Deklaracija je u još nekoliko svojih dijelova upitna sa stanovišta principa.
U prvoj od šest tačaka navodi se da je “za uspješno funkcioniranje BiH na svim razinama ključno da svi njeni konstitutivni narodi i građani budu ravnopravni, da u nju imaju puno povjerenje i vjeruju u njezinu budućnost”. Od 2009. godine Dervo Sejdić i Jakob Finci bore se za primjenu odluke Suda za ljudska prava koji je prema njihovoj apelaciji ocijenio da je Ustav BiH diskriminatorski i da ta diskriminacija mora biti otklonjena. Uslijedile su poslije apelacije u slučaju Pilav, Zornić i Šlak, a pred nama je i apelacija Svetozara Pudarića koja će vjerovatno biti prihvaćena ukoliko ne bude procesnih grešaka. Ostali i građani su jednako kao i konstitutivni obespravljeni upravo dugogodišnjom vlašću inicijatora Deklaracije.
Znakovito je da se u Deklaraciji više ne govori o nelegalnom i nelegitimnom izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nego da je to “suprotno duhu Daytona”. Ti “duhovi”, kod svih političkih aktera u BiH, obično se mobiliziraju kad ponestane činjenica.
Haški sud je sudio konkretnim osobama
Višekratno isticanje podrške suverenitetu Bosne i Hercegovine je nakon svega licemjerno. Zašto je odbijen amandman SDP Hrvatske kojim “Hrvatski sabor osuđuje sve politike i postupke koje su imale ili imaju za cilj dezintegraciju BiH, njenu podjelu, ugrožavanje teritorijalnog integriteta, te narušavanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana”. U ime predlagača, zastupnik Božo Ljubić rekao je da amandman nije prihvaćen, jer bi time Hrvatska priznala da je komadala Bosnu i Hercegovinu, time bi prihvatili neutemeljenu presudu Gotovini i Markaču i neutemeljenu presudu Hrvatima u Hagu”.
Haški sud za ratne zločine nije sudio Hrvatima, nego osobama s konkretnim imenom i prezimenom za zločine koji su nedvojbeno počinjeni. U pravomoćnoj presudi konstatiran je udruženi zločinački poduhvat s imenima visokih političkih, vojnih i policijskih zvaničnika Republike Hrvatske na čelu, te da je sukob Armije RBiH i HVO bio međunarodnoj karakteta. Ljubić više od ovih činjenica ne može dobiti da bi presudu smatrao utemeljnom. To gore po Ljubića.
I sljedeći stav u Deklaraciji zavređuje razmatranje. “Hrvatski sabor očekuje rasvjetljavanje svih dosad nerazriješenih slučajeva ubojstava Hrvata u BiH, od povratnika do najviših dužnosnika, te učinkovito procesuiranje ratnih zločina uz potpuno jednak tretman pripadnika svih naroda i uklanjanje bilo kakvih političkih konotacija takvih slučajeva, što uključuje i tretman svih ratnih operacija uz puno uvažavanje međudržavnih sporazuma na kojima su bile pravno utemeljene, te potiče jačanje suradnje nadležnih institucija RH i BIH”.
HDZ, kako sam već napomenuo, u manjem ili većem obimu u vlasti je u BiH već skoro 30 godina. Neka njegovi predstavnici obavijeste svoje glasače o tome šta su uradili da nerazriješeni slučajevi ubojstava Hrvata u BiH budu procesuirani. U predizbornoj kampanji ove žrtve nisu pominjane. A kad smo kod žrtava, ni riječju ih Deklaracija ne pominje u zahtjevu za “učinkovito procesuiranje ratnih zločina”.
Da, i građani Hrvati bili su žrtve ratnih zločina u BiH i neko za to mora odgovarati. Poziv na podjednak tretman pripadnika svih naroda je pokušaj stvaranja vještačko nacionalnog balansa u zločinima što je opasno s moralnog i stanovišta odgovornosti, a tretman svih vojnih operacija uz uvažavanje međudržavnih sporazuma je očigledno naveden s namjerom opravdavanja, sudski utvrđenog, udruženog zločinačkog poduhvata.
A šta kad BiH krene prema EU?
Još jedan amandman zastupnika SDP-a u Saboru je odbačen, a Deklaraciju bi učinio prihvatljivom i za Bosnu i Hercegovinu kao susjednu državu. SDP je predložio da “Hrvatski sabor zahtijeva od svih državnih tijela da pri provođenju vanjske politike Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, uključujući i provedbu ove Deklaracije, dosljedno poštuju načelo nemiješanja u unutarnje poslove druge države”. Ako se akti predstavnika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini uglavnom iz Zagreba ocjenjuju prijateljskim, onda ovaj amandman nije smio biti sporan.
Činjenica je da je većina zastupnika u Saboru podržala Deklaraciju. To potvrđuje izjavu Bože Ljubića datu državnoj televiziji Bosne i Hercegovine da će ona definirati stav ove i budućih vlada Republike Hrvatske. U tome i jeste problem.
Bosna i Hercegovina nema konzistentnu niti jasno definiranu politiku koja bi trasirala aktivnosti njenih predstavnika u ovoj i sličnoj situaciji. To pokazuju mlake i neuvjerljive reakcije na vijest da je Deklaracija usvojena. Ako je tako s deklaracijama, šta će tek biti ako Hrvatska iskoristi svoj uticaj i zaustavi puteve BiH prema članstvu u nekim međunarodnim organizacijama. Doduše, postoje zabilježene izjave bivše hrvatske premijerke Jadranke Kosor da Hrvatske neće uslovljavati put BiH prema EU. Ali i to je na nivou deklaracije.
Zašto je uopće toliko bitna Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini za vladajuću stranku u Hrvatskoj? HDZ s Plenkovićem na čelu svjestan je utjecaja izborne jedinice 11 na rezultate izbora u Hrvatskoj koji može biti čak i presudan. Isposlovati stabilan položaj Dragana Čovića i HDZ-a BiH u izbornom procesu u BiH znači dugoročno računati na potporu Plenkovićevom HDZ-u na izborima u Hrvatskoj. Nikad se ne zna kad ti glasovi mogu prevagnuti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: balkans.aljazeera.net
