Senada Merdžanović, majka dvadesetogodišnjeg Muhameda, kojeg svi od milja zovu Make, od njegovog rođenja borila se sa stereotipima koje društvo ima prema osobama sa Down sindromom. Međutim, ova porodica pokazuje da se sve može postići radom i upornošću.
-Ja sam Muhameda rodila u 21. godini i kada su mi rekli da imam dijete sa Down sindromom, sve vrijeme ljekar mi je govorio šta to dijete u životu neće moći. Kada tako mladoj ženi kažete da joj dijete ima “drveni mozak”, neće moći to, neće moći to, ali imate ustanove gdje ga uvijek možete odvesti ili smjestiti. Ono što stvarno treba roditeljima i djeci jeste pristup profesionalaca ljekara kao prve instance koja saopćava roditelju te vijesti – priča za Faktor Senada Merdžanović.
Strahovi i mogućnosti
Kaže da, nakon što je sve to čula, bojala se da niko neće po nju doći u bolnicu.
– Muhamed je bio beba kao iz bajke, toliko lijep i sladak. Ja sam već razmišljala gdje ću ja sa djetetom. To je prvi utisak, ali shvatila sam da je borbeni duh i stav prema životu od Muhameda napravio dječaka koji živi život kao i njegovi vršnjaci. Druži se, svakodnevno izlazi, ide na kafu, na bilijar, na koncerte. Završio je srednju trgovačku školu sa prilagođenim nastavnim planom i programom – kazala je Muhamedova mama Senada, dodajući “kazali smo sebi, OK on neke stvari neće moći, ali će sve ostalo moći i to će super raditi, tako je i bilo”.
Muhamed danas pliva i skija bolje nego neki njegovi vršnjaci, i ne samo to, on osvaja i medalje.
– Skija odlično i to zato jer je vježbao i jer mu je neko dao priliku da stane na skije. Mi smo svom sinu davali prilike kao i njegovoj sestri. Pitali smo ga želiš li Maki, imaš izbor, hoćeš li skijati ili nećeš, hoćeš li plivati ili ćeš igrati košarku. Prilike su važne za djecu i njihova prava koja su im zakonima garantovana – navodi, te dodaje da Muhamed voli prirodu i planinarenje.
Njegova majka kaže da je on jedan obični dječak koji ima prilike kao i sva druga djeca.
– Ukoliko je ograničen u nečemu ,to ne znači da nije uspio u svemu ostalom. Okolina također treba da bude svjesna da on treba da ima ravnopravan tretman i da različitost ne znači ograničenje – zaključuje.
Azra radi i zarađuje
Bišćanka Azra Dedić rođena je 1994. godine, a njena majka Ramzija nije ni slutila da će dobiti dijete sa Down sindromom.
– Kada se Azra rodila, bilo je toliko pitanja, a nije bilo stručne pomoći. Mislila sam da nema dalje, da se moj život tu završava, držalo me je to stanje jedno vrijeme i vjerujem da je to faza koju prođe svaki roditelj kada mu se rodi dijete sa teškoćama u razvoju. Pitala sam se zašto se to meni desilo, dok mi jedan rođak nije rekao da Bog daje svakome onoliko koliko može podnijeti. Trgnula sam se i odlučila sam da ja to mogu, da je do mene i da ja mogu podnijeti – kazala je Ramzija za Faktor.
Odlučila je da se educira, posegnula je za dostupnom literaturom u tom periodu, međutim ono što je tu pisalo nije joj ulijevalo nadu jer prognoze nisu bile obećavajuće.
– Odlučila sam da sve to zanemarim i vodila sam se majčinskim instinktima i svu svoju ljubav usmjerila sam ka Azri. Kada sam promijenila pristup, nije bilo nimalo lahko, uvijek neke emocije i strahovi, ali odlučila sam da se prema njoj trebam ponašati kao i prema starijem djetetu. Cijela porodica se angažirala da joj pomognemo, ona je imala svoje obaveze, stalno smo tražili stručnu pomoć, logopedi, defektolozi, i ta stručna pomoć je tada bila deficitarna – prisjeća se Ramzija.
Azra je prvih šest razreda osnovne škole pohađala specijaliziranu školu, međutim u šestom razredu njena majka je željela da Azra ide u razred sa ostalom djecom.
– Prebacila se u redovno odjeljenje. Ranije je stalno govorila da želi da ide u “veliki razred”. Potom je završila i Srednju umjetničku školu, maturirala i nakon toga se zaposlila. Danas Azra radi i zarađuje, što je čini posebno sretnom. Njeno samopouzdanje je toliko poraslo da je to nevjerovatno. Njoj je normalno da ona ide i radi jer to svi rade. Važno joj je je li uskladila boje, koji je parfem stavila, dosta vodi računa o sebi. Poslodavac joj maksimalno izlazi u susret i sretna sam – kaže njena majka.
Azra se aktivno bavi i džudom već 11 godina.
– Bila je preporuka da dođe da se druži na treningu. Ali kada je počela da trenira, uvidjeli smo da ima talenta. Pretprošle godine bila je treća na svijetu na prvom zvaničnom prvenstvu osoba sa intelektualnim teškoćama u džudou. Majstor je džudoa prvi dan i ima crni pojas, mislim da je prva u BiH – kazala je Ramzija i dodaje da se uglavnom gleda šta ljudi ne mogu, a niko ne gleda šta mogu.
Izvor: faktor.ba
