Stari grad u Velikoj Kladuši, sagrađen na brdu iznad rijeke Grabarske, dominira cijelim krajem. Čvrsti mu bedemi i kamene kule svjedoče o njegovoj postojanosti i dugovječnosti.
Grad se u srednjovjekovnim hronikama pod nazivom Kladosa prvi put spominje prije 1280, a Osmanlije su ga osvojile 1633. godine. Narodna predanja govore da je u njemu sredinom 17. stoljeća živio krajiški epski junak Mujo Hrnjica. U njemu su tada živjela braća Mujo i Halil Hrnjica, a narodne pjesme o njima i njihovom junaštvu postale su obilježje cijelog kraja.
Potkraj prošlog stoljeća obnovljen, postao je turističko-hotelski kompleks, a danas, iako prepušten nebrizi, omiljeno je izletište i mjesto koje turisti rado posjećuju.
Prema historijskim navodima u 13. stoljeću utvrda-grad pripadao je knezovima Babonića Blagajskim, tadašnjim ugarskim vazalima, dok se nešto kasnije kao njegovi gospodari spominju hrvatski feudalci Frankopani Slunjski.
Nakon što su ga Osmanlije osvojile opasan je bedemima, a u unutrašnjosti je sagrađena džamija. Predanja govore da ju je sagradio krajiški junak Mujo Hrnjica. Njime je upravljao dizdar, a kao posljednji upravnik navodi se Husein-aga Alagić, čiji su preci vladali tamošnjim prostorom gotovo stoljeće i po.
Austro-Ugari su osvojili Veliku Kladušu 1878. i za vrijeme njihove vladavine događa se urbanizacija i industrijalizacija tih prostora, što nije mimoišlo ni Stari grad.
Turističko-ugostiteljski sadržaji
Danas Stari grad najviše liči na hotelsko-turistički kompleks, dok nekoliko starih haubica, poredanih ispod tvrđave, na Mejdanu, podsjeća da su se ovdje nekad vodile teške borbe.
U obnovi s kraja 1980-ih izgrađeno je 16 krajiških kuća s karakterističnim seoskim krovovima.
Naselje je projektovano tako da podsjeća na krajiško selo, oblikujući sa Starim gradom prepoznatljiv motiv razglednice Velike Kladuše. Na Mejdanu, u mejhani, ugostiteljski su sadržaji, a s terase Mejdana puca prekrasan pogled na Kladušu, ali i granične visove u susjednoj Hrvatskoj. Oko Starog grada, koji se diže iznad Mejdana, prekrasne su staze, zarasle u borovu šumu.
U okviru gradskih zidina nalazi se plato, na kojem je Mujo Hrnjica bio izgradio džamiju, koja je za vrijeme Austro-Ugarske prenesena u podnožje brda na kojem se nalazi Grad. Danas je plato predviđen za kulturno-zabavne sadržaje.
Obnova i restauracija, odnosno renoviranje svih atraktivnih objekata završena je 1994, gdje je tadašnji vladar tim krajem, presuđeni ratni zločinac Fikret Abdić, bio postavio svoje “carstvo”. Ovdje je sastančio, primao strane goste i maštao o svom “carstvu”, jer je upravo odavde mogao jednim pogledom obuhvatiti svoju “državu”, pa i dobar dio “države” svog vjernog susjeda, također presuđenog ratnog zločinca Milana Martića.
Tokom spomenute prve obnove bilo je planirano da se na platou usred gradskih zidina postavi spomenik Muji Hrnjici i njegovom đogatu, a unutar zidina trebalo je postaviti spomenike ostalim krajiškim junacima: Halilu Hrnjici, Budalini Tali, Mustajbegu Ličkom, Ajkuni, sestri braće Hrnjica…
Zatočenik u svom gradu
Ideja nije realizovana, ali nije ni odbačena. Spomenik Muji Hrnjici, koji jaše na konju, urađen je tih godina. Zbog nastalih nesporazuma u vezi s njegovim postavljanjem u Stari grad, gipsani Mujo Hrnjica završio je u halama lokalnog komunalnog preduzeća, gdje i danas čami, zarobljen u svom gradu.
Kipar Zlatko Dizdarević, autor spomenika, kazuje: “Napravio sam spomenik dimenzija 10,5 sa 8,5 metara. Mujo je obučen u tradicionalnu narodnu nošnju onog vremena. Tu su jatagan, kubura, puška. Ima grube crte lica, jer je vrijeme u kojem je živio bilo grubo, surovo. On drži u ruci sokola, jer je soko simbol slobode. Spomenik je završen 1993. godine i otad se vodi bitka da se postavi tamo gdje je i predviđeno, na Stari grad. I tako je Mujo Hrnjica preživio posljednji rat, samo je pitanje hoće li preživjeti mir, jer za sada o njemu brinem jedino ja.”
Odlijevanje i postavljanje spomenika bilo je planirano čak tokom proteklog rata, ali je unutarbošnjački sukob u Velikoj Kladuši, kako kaže autor, “zapečatio” sudbinu spomenika. Iako, kako kaže, nema veze s Fikretom Abdićem ni bilo čime.
Niko ne vodi brigu
U Hotelu “Stari grad” i naselju Mejdan sa seoskim krajiškim kućama, kad bi radili punim kapacitetom, moglo bi se smjestiti dvjestotinjak gostiju.
“Kapaciteti su puni kada se u Starom gradu održavaju kongresi ili savjetovanja, pa se u proteklim godinama ovdje uglavnom sve vezuje za kongresni turizam”, kaže Sead Delić, direktor HUTK “Stari grad”, i dodaje: “Danas je omiljeno izletište, gdje rado dolaze svi, i domaći i turisti. Međutim, iako je veliki potencijal, Stari grad je neiskorišten. O njemu zapravo danas ne vodi brigu niko, ni lokalna zajednica ni Kanton ni entitet Federacija ni Bosna i Hercegovina iako je upisan u registar svjetske baštine”, pojašnjava Delić.
Delić dalje kazuje da bi dobar dio objekata trebalo temeljito obnoviti i staviti u funkciju turizma. “Međutim, kako u ovoj situaciji? Stari grad još posluje u okviru Agrokomerca i samim tim je pod ’embargom’ kad je riječ o privatizaciji i zajedničkim ulaganjima”, naglašava Delić.
Međutim, valja reći da se stranci zanimaju za kladuški Stari grad i da su spremni na ulaganja.
Ali, zasad ostaje samo na tome.
Izvor: Al Jazeera
