RADOVAN KARADŽIĆ, osuđeni ratni zločinac, u dubokoj je žalosti zbog smrti Slobodana Praljka, piše Gordana Knežević za portal RFE/RL.
“Radovan je jako uzrujan i tužan”, potvrdio je Karadžićev brat za lokalne medije. “Praljka sam sreo dvaput u Haagu i vidio sam koliko su bliski. Bili su poput braće”, ističe.
“Ne zna se puno o društvenom životu zatvorenika u zatvoru u Scheveningenu. Informacije do javnosti dolaze na kapaljku, obično od odvjetnika optuženih ili bivših zatvorenika.
Zatvorenicima je dopušteno nošenje vlastite odjeće. Prema svjedočanstvu Makedonca Ljube Boškoskog, kada je general Ante Gotovina u zatvor doveden u kratkoj majici, bivši srpski predsjednik Slobodan Milošević darovao mu je – pulover.
Gotovina je bio jedan od glavnih zapovjednika iza uspješne akcije Oluja 1995. godine. Hrvati Oluju slave kao državni praznik, no Srbi akciju oplakuju zbog masovnog egzodusa etničkih Srba s područja koja su vjekovima nastavali.
Milošević je među zatvorenicima bio poznat kao dobričina. Zatvorenicima je često darivao odijela i kravate kako bi se mogli dostojanstveno pojaviti pred sudom. Bilo je to oličenje civiliziranosti. Baš kao što je analitičar Dejan Jović na Twitteru napisao o Praljku: “Divan jedan čovjek. Šteta što je ratni zločinac”.
Slijedom službenih komemoracija i novinskih hvalospjeva o Praljku u Hrvatskoj, sarajevsko Oslobođenje ironično je predložilo oformljivanje “Udruge ratnih zločinaca” koja bi okupljala zločince bez obzira na etničku ili religijsku pozadinu. Nasljeđe Haaga tako bi postalo njegovanje “bratstva i jedinstva rođenog u nizozemskom zatvoru”.
Solidarnost iza rešetaka
“Unatoč jugoslavenskom idealu “bratstva i jedinstva”, cilj hrvatskih i srpskih političara i vojnih vođa bilo je upravo njegovo slamanje. U Hrvatskoj, BiH i na Kosovu ubijeno je više od 100.000 ljudi u ime etnički “čistih” teritorija. Počinjeni su nebrojeni zločini protiv humanosti i genocid, a izbjeglo je oko dva milijuna ljudi.
Nakon krvavog razvoda, najzaslužniji za ratne zločine ponovno su se sastali iza rešetaka pritvora u Haagu. Unatoč smrtnom razdoru za vrijeme rata, Srbi i Hrvati u zatvoru su igrali šah, razmjenjivali knjige i međusobno si pomagali pisati žalbe sudu.
Jedan od zloglasnih primjera zatvorske solidarnosti reakcija je zatvorenika na Miloševićevu smrt u ćeliji 2006. godine, prije kraja njegova suđenja. Dirljivi “posljednji oproštaj” palom bratu koji je objavila beogradska Politika potpisali su gotovo svi zatvorenici. Mnoge je štrecnuo potpis Gotovine i drugih Srba i Bosanaca na kraju pisma.
Zatvorski psiholog Žikica Simić za Radio B92 izjavio je: “Ovakva jedna smrtovnica pokazuje u stvari koliko smo mi bili samo pijuni u nekoj igri koju neki određeni tipovi na određenim pozicijama vlasti s određenim psihološkim karakteristikama igraju među sobom, a mi obični građani smo tu da platimo danak, pa najčešće i svojim životima. Dok su Mladen Naletilić Tuta i Ante Gotovina i Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj igrali svoje igre, mnogi ljudi su svoje živote potratili ni za što”.
Upravitelj scheveningenskog zatvora Timothy McFadden 2011. otkrio je da se Milošević u zatvoru sprijateljio sa “susjedom”, bošnjačkim generalom muslimanom te da su “često igrali šah”.
“Normalni narcisi”
“Psihijatar Dragan Pavelić u telefonskom intervjuu izjavio je da Srbi i Hrvati u Haagu imaju mnogo zajedničkih točaka, počevši od patološkog narcizma – smatraju same sebe velikim povijesnim figurama. Narcizam u kombinaciji s ekshibicionizmom nagnao ih je da se doživljavaju kao svojevrsne mesije”, smatra Pavelić. “Njihov zajednički psihološki profil objašnjava afinitete koje osjećaju jedni prema drugima, a koji se nama doimaju čudnima”, dodaje.
Pavelić je jednom prilikom nazočio Miloševićevu suđenju. Smatra da je Milošević imao nedvojben dojam o vlastitoj veličini i da je sebe smatrao polubožanstvom. Ne može se reći da nije imao suosjećanja prema žrtvama, ali “prije svega bio je čovjek s misijom”. Pavelić ne smatra da je Miloševiću, kao ni ostalim haaškim zatvorenicima, bila potrebna psihijatrijska pomoć. “Možemo ih opisati kao normalne narcise”, zaključuje Pavelić.
Njihov zajednički osjećaj neshvaćanja i nepravednog gonjenja za djela koja smatraju sudbonosnima za svoje narode objašnjava bratovanje među hrvatskim i srpskim osuđenicima u Haagu.
“Na koncu, jedni drugima bili su potrebni i u jeku rata kako bi suprotnoj strani izigravali bauk – no međusobno su se savršeno razumjeli. Srdačnost između Gotovine, Miloševića i ostale haške postave samo naglašava tu uznemirujuću činjenicu”, zaključila je Gordana Knežević za RFE/RL.
