Priča iz ratnog Mostara 1993. godine – izvještaj koji je oslikao zonu konflikta i razgraničenja u tom podijeljenom gradu koju je pratio međunarodni nagrađivani reporter, tadašnji CNN-ov reporter Brent Sadler. Ovo je izvještaj koji je tada iz Mostara po prvi put predstavljen svijetu.
Samo je jedan način ulaska i izlaska za bosanske muslimane u odbrani ili bijegu iz grada Mostara. Udaljena planinska staza je jedina preostala nada za ljude u strahu i očaju.
Iscrpljene grupe muškaraca, žena i djece drže se zajedno u više od 60 kilometara fizičke izdržljivosti. To je put tuge. I ekzodus očaja. Mnogi od njih nisu spremni za ovaj poduhvat. Mnoge žene prelaze put u ne više od papuča. Snažniji nose slabije. Strari i gladni često padaju. Nose sa sobom tek toliko da prežive, malo hrane, nešto vode, oružje da se zaštite od pljačkaša. Raštrkani, grupe ljudi ostale ni sa čim, bez sigurnosti kojoj mogu poći.
Pronašli smo ih mnogo kilometara prije njihove destinacije nakon što smo pratili bosanske naoružane vojnike s natovarenim konjima.
Visoko u planini Prenj, nekoliko dana hoda do kraja putovanja, udaljene Jablanice. Ovo je mjesto odmora, pričanja bolnih priča.
“Nas su protjerali s Bune, bili su to HVO, Hrvati, devet kuća je i jedna džamije su spaljene, ubili su dvojicu naših muškaraca i spalili njihova tijela. Vidjeli smo svojim očima kada su ih ubili!”.
Žene kažu da su svi muškarci muslimani u dijelu Mostara pod kontrolom Hrvata bili zarobljeni, ali da je oko 60 njih pušteno. Kulić Salin nije mogao pronaći svoju suprugu, dok su njegovi sinovi još u zatvoru. Naprijed i nazad, lanac dostave se priključuje, izbjeglice van, a municija, a nabdijevanje unutra.
Mostar je pod opsadom već više od stotinu dana, sve pomaže. Osamnaestogodišnji Adnan Selimović hodao je šest dana da smogne samo dio onoga što je potrebno, torbu lijekova.
“Moram pomoći svom gradu. Grad umire. Moram učiniti nešto.”
Dvije trećine puta do Mostara, bosanska vladina organizacija iz Sarajeva bila je u nevolji. Vođa je teško hodao. Ostali čuvaju svaki amper snage kako bi uspjeli.
“Znamo da je više od 150.000 ljudi prinuđeno da bježi iz svojih domova. Želimo vidjeti šta se tamo dešava.”
U suton, još jedna prepreka, HVO Hrvati okupirali planinu. konji se provlače. U potpunom mraku, provlačenje kroz razgraničenje uz bosanske borce, prolaz kroz borbene linije. Znaci vatre s jedne strane, ljuta borbena vatra od paljbe s druge. Možete namirisati borbe, osjetiti strah. I kada se mrak podigao, ovo je slika mostarske ludnice.
Stotinu kilometara na sat vožnja kroz ulice, kroz snajpersku vatru i granate. Linije borbe su jedna na drugoj. Čujete metke kako se odbijaju. Muslimanski dijelovi su beživotna scena devastacije.
“Nemamo se odakle snabdijevati, ne daju nam humanitarnu pomoć, hiljade su izbjeglica!”
Najmanje 55 hiljada ljudi je zatočeno u ruševinama.
“Bosanske vladine snage drže mračnu odlučnost, borbe blizu centrale, ne očekuje se milost – ne pruža se milost. Život ovisi o koncu.”
“Ovo je pakao! Ovdje nemamo ništa. Nemamo hranu, nemamo vodu, nemamo struju.”
Za skupljanje vode je potrebna hrabrost. Kanta riječne vode može skupo koštati.. Cijena je u životima i udovima. Jedina bolnica je prepuna ljudi,onih koji su pokušali uzeti vodu. Iza ove užasne maske krvi i posjekotina je desetogodišnja Selma Hundur. Granata je pala dok je ležala u krevetu. Selma je izgubila svoje lice i desnu ruku kada je ta granata pogodila njihov dom. Možda neće preživjeti, nikakva hitna medicinska evakuacja nije planirala. Njena majka Normana moli za pomoć.
“Jako je hrabra. Selma je bila lijepa. Zašto ona? Divna je!”
Postoji samo jedna operaciona sala. Hirurzi su obučeni samo do struka zato što im nedostaje osnovna sterilna oprema. Rade neumorno kako bi zaustavili krvarenje.
Na liniji odbrane vojska enklave je na samo 10 metara od hrvatskih snaga. ” Ovdje nema pobjednika. Svi gube i umiru.”
Na ničijoj zemlji leš se raspada na nepodnošljivoj vrućini. Muslimani smatraju kako Hrvati etnički čiste njihov grad. U bolnici, Zejna Bašić je teško ranjena. Pogođena je u rame i nogu. Vješalica drži infuziju. Slaba je, ali želi govoriti.
Hrvatski ekstremista, kaže, dao joj je pet minuta da spremi stvari i napusti dom. Kaže, tjerali su nas da idemo preko prve linije i hodamo sredinom ceste.
“Netko je zapucao, moj muž je pao, ustao se pa potrčao. Čulo se još pucnjeva. Poginuo je. Pogođena sam dva puta u pokušaju da pobjegnem.”
U ulici naziva broj 37 njen muž, Ćamil Bašić, je ležao u lokvi vlastite krvi, stvari su razbacane. Baš kao što je njegova supruga opisala njihove posljednje zajedničke trenutke. Borba i patnja se ovdje odvijaju bez kontrole. Uglavnom neprimijetno. UN pokušava da prekine opsadu i ubijedi Bosanske Hrvate da prestanu koristiti hranu i ubijanje nevinih ljudi kao grozno oružje rata. Nema odgovora na molbu.
Brent Sadler, iz Mostara
“Otišli su u mirovnu misiju, a uhvaćeni su u zamku. Muslimani Mostara, opkoljeni, uništeni i ratoborni, okrenuli su se protiv snaga UN-a, nakon što im je donirano skoro 300 tona hrane i lijekova. Žene i djeca postavili su ljudski štit pred vojnim vozilima i praznim vagonima sa hranom. Niko nije mogao da razumije okupljene. Neki su pokušali silom, ali nisu uspjeli. Uz njihovu patnju, porodice su željele oteti konvoj i koristiti ga kao štit kao bi obeshrabrili Bosanske Hrvate da i dalje nastave sa teškim bombardovanjem. Ništa u molbi šefova ih nije moglo natjerati da odustanu. Tražili su hitnu zaštitu UN-a. Mostar nema slobodnih zona. Njegovi građani su ranjivi i užasno preplašeni.”
“Preplašeni smo i puni straha, posebno nakon što je otišao UNPROFOR, nakon što su otišli kamioni, posebno nakon odlaska španskog bataljona koji je bio tu sve vrijeme, da će druga strana, HVO ponovo granatirati grad.”
/N1
