Mirjana Kapetanović, književnica iz Konjica, objavila je status u kojem pita nadležne u ovom hercegovačkom gradiću šta se dešava sa Neretvom?
– Eno je teče oskrnavljena, silovana, otrovana, uništena, naš ponos, naša uzdanica, naša ljubav, naša boginja Nera-Etva, Neretva. Pjeni i smrdi. Nije lijepo reći ljepotici da smrdi, ali šta da kažem kad je takva jutros. Zbog gov*** ljudskog kome duša smrdi od kad se okotio na ovaj svijet, pa samo smrad raznosi i prenosi na sve što dodirne. Stid me što sam pripadnica ljudskog roda, tog virusa zla na planeti Zemlji.
Mislila sam jutros dušu razgaliti, prošetati plažom sa mojim Astorom. Otrčao je kao i obično sve mašući repićem do Neretve da se napije vode i okupa. Za moje veliko čudo, vratio se odmah i zbunjeno stajao pored mene žedan i neokupan. Moje oči vide tek kad se primaknem, a njuh slabiji 800 puta od njegovog. Šta li je to nanjušio i vidio moj dobri Astor? Priđem Neretvi i smrdi mi moja rijeka, ljudi smrdi!!! Pjena se uhvatila, pa kovitla virovima i valovima. Srce me zaboli. Otrovana! Zagađena nečim? Čime? Dvije strankinje trče plažom veselo, zagrnule nogavice i hoće da zagaze.
Odustaju i upitaju mene, jedine ljudske prilike na pustoj plaži: Šta je to u rijeci? Jedina riječ engleskog koja mi dođe u mozak je poizn. Da otrov, a kakav, ne znam. Pobjegoše djevojke, ja ostadoh gotovo plačući. Jeb** ti i šetnju i jutro zamagljeno dimom od požara u kojima nestaju šume, još jedno naše blago, a što preostane posjet će drvosječe, jeb** ti i rijeku koja je dio mene od kad sam se rodila ovakvu smrdljivu, otrovnu, da ni pas neće da se okupa u njoj. Ne, ne pogrešno psujem.
Jeb** ti ljude i vlast koja im dopušta da sve to rade, i inspekcijske službe koje ne rade svoj posao i pravdu i pravo ove države. Svega mi je na vrh glave. Uživam u slikama koje dobijam od kćeri iz države uređene i gdje se svaki cvijet čuva i njeguje, o rijekama da ne govorim. A mogla sam još davno završiti ovo života u uređenoj zemlji. Nego ja ne mogu bez Neretve, bez našeg Boračkog, bez Konjica, naših šuma i prirode. Sve mi to sada izmiče iz pogleda iz života zbog ljudi koje sam isto tako voljela i zbog njih voljela ovaj grad.
J*** me svak mahnitu i naivnu. Ostadoh ovdje da kao Don Kihot, budala, jurišam na vjetrenjače, pišem prosvjede, žalim se gluhim, pokazujem slijepim, a imam preko nekoliko hroničnih bolesti koje mi neće dati još puno vremena. I što sam ja ta budala koja se bori za vas i vašu djecu, što sam ja ta kojoj smeta kada se masovno ubijaju životinje i danima ostavljaju da mrtve trunu na ulicama, što meni smeta kad gore šume, što nema godinama Zakona o šumama, što se posiječe svako drvo do koga se može doći, što se truje ova moja Neretva, ma nije moja, nego vaša i vaše djece i budućih generacija.
Moji potomci će uživati i sjevernim morima i rijekama nezagađenim, šumama gdje je zabranjeno grančicu otkinuti, na ulicama gdje se ne smije papirić baciti, a gdje će živjeti vaši?
Dobro jutro, dobar vam dan ćutolozi. Samo vi pognite glave. Ćutite kao i do sada. Dok ne bude kasno. A već je kasno. Sram da vas bude predaka ponosnih Bošnjana, koji nikada nisu sageli glavu ni pred kojom silom, nikada klekli i pustili da ih jebu otpadnici od ljudstva, nasilnici i pohlepnici kojima ni dunjaluk nije dosta da im pohlepu zadovolji. Samo vi ćutite.
Evo ni ja više ni jedne, j*** mi se, ako me Bog dobro počasti imam još koju godinu, što ću sebi i to vrijeme skraćivati sekirajući se za sve.
MIRJANA KAPETANOVIĆ
