Ukoliko spadate u grupu ljubitelja boravka u prirodi onda je neophodno da, između ostalog, znate i kako da se zaštitite od ujeda zmija, ili kako da reagujete ukoliko dođe do ujeda. Najopasnije otrovne zmije na našim područjima su poskok, riđovka i žutokrug. To su zmije otrovnice koje bi trebalo izbjegavati i nikako ih izazivati. Zmiju otrovnicu ćete razlikovati po tome što ima izraženu trouglastu glavu i dosta sužen vrat, dok kod neotrovnih to nije slučaj. Zmije napadaju čoveka samo iz straha i ukoliko nagazite na nju. Jako su opasne u sezoni parenja ili dok njeguju svoje mlade, ali ako se polako povučete kada je ugledate sigurno vas neće napasti. Ukoliko nagazite na zmiju ona će se instinktivno okrenuti i ujesti vas za nogu. Zmijama je ova planeta prirodno stanište kao i ljudima pa, iako mnogi imaju paničan strah od njih, nije na odmet upoznati se sa opasnostima koje vrebaju od njih ali i sa tim šta da se preduzme ako ipak dođe do ujeda zmije.
Kako se zaštiti u prirodi
Najopasnije godišnje doba za susret sa zmijama je proljeće, jer su one tada veoma aktivne i pare se. A kao i sve životinje, i one su veoma opasne u periodu parenja i kada čuvaju svoje mladunce. Ljeti je takođe velika opasnost od ujeda zmije jer su ljudi često u prirodi, lakše obučeni i opušteniji u vrijeme odmora. Zmije po pravilu neće napasti ako nisu ugrožene, ako slučajno ne stanete na njih, ili ih pomjerite jer su često po šarama na svojoj koži “stopljene” sa okolinom. Nije bez osnova ona preporuka da se u šetnju kroz prirodu ide sa štapom i da se štap koristi ispred sebe, pomjerajući ga proizvodi se šuštanje koje će zmije uplašiti i otjerati. U svakom slučaju ne treba praviti nagle pokrete jer će zmije napasti upravo zato što su se uplašile.
Kako izgleda mjesto ujeda zmije
Na mjestu ujeda se vide dvije male ubodne ranice koje ne krvare. Ubrzo na tom mjestu nastane crveni prsten koji postaje plavičast, tj. rana pomodri i javi se otok. Nešto kasnije se na tom dijelu tijela javlja se obamrlost. Kad jednom uđe u krv, otrov se raznosi po cijelom tijelu. Otrovani osjeća i slabost i javljaju se drhtavica, vrtoglavica, puls mu se ubrzava a disanje postaje sve teže, blijed je, može nastati djelimično ili potpuno otkazivanje bubrega. Krv može da prestane da se zgrušava, ujedena osoba često povraća i ima prolive, gubi svijest. Kasnije se javljaju grčevi i potpuna neosetljivost (koma). Delirijum, smetenost i konvulzije najavljuju intrakranijalno krvarenje koje je najčešci neposredni uzrok smrti. Ukoliko se ne reaguje blagovremeno, nastupa paraliza centra za disanje a malo zatim i srce prestane da radi. Za razvoj simptoma vrlo je važno mesto ujeda. Najopasniji ujedi su na glavi ili vratu, ili ako je zmija ubrizgala otrov direktno u krvni sud.
Prva pomoć
Ne paničiti jer ima dovoljno vremena (i više sati) da se stigne do ljekara. Ne postoji opšta saglasnost u vezi sa liječenjem. Svi se slažu da je neophodno apsolutno mirovanje, jer se kretanjem ubrzava cirkulacija krvi i apsorpcija otrova. Pojedini autori ne preporučuju stavljanje poveske iznad mjesta ujeda, zabranjuju stavljanje leda zbog pojačane nekroze, zabranjuju inciziju rane i isisavanje sadržaja. Preporučuju imobilizaciju i hitan transport u ustanovu u kojoj se može primiti antiotrov. Većina autora ima skoro suprotno mišljenje i predlažu sljedeće postupke: ujedeni ekstremitet treba podvezati, umjereno stegnuti poveskom neposredno iznad mjesta ujeda, i imobilisati. Povremeno (3-5min) popuštati povesku jer krv mora da cirkuliše i kroz otrovani dio tijela, odnosno od vena ka srcu. Na samom mjestu ujeda naprave se kroz kožu dva unakrsna reza (slovo “X”) u dubini od 3-4mm, i pusti se da rana iskrvari. Tako će sa krvlju izaći i veći deo otrova. Nikako se ne preporučuje isisavanje rane ustima, jer je i najmanja ranica na ustima ili usnoj duplji, kao i kvaran zub, dovoljna da se otruje i onaj koji pokušava da pomogne. Rezovi se prave nožem, žiletom ili drugim oštim predmetom čije je sječivo opaljeno na plamenu ili obrisano alkoholom. Treće što treba urediti kod ujeda zmije to je da se na ranu stavi jak rastvor hipermangana i, ako ima mogućnosti za to, da se svuda oko rane ubrizga jednoprocentni rastvor hipermangana. Unesrećenom davati što više tečnosti: ali nikako alkohol. Zatim ga treba što prije prenjeti do najbliže medicinske ustanove gjde će primiti serum protiv zmijskog ujeda.
Liječenje
Što ranije dati serum antiviperinum (intravenski ili intramuskularno), po protokolu sa testiranjem na preosjetljivost. Serum antiviperinum djelotvoran je protiv poluotrovnih i otrovnih zmija koje se javljaju u Evropi. Djeci sa alergijskim bolestima ili reakcijama, kada se dobiju podaci u ličnoj i porodičnoj anamnezi, poželjno je dati serum antiviperinum u bolničkim uslovima, intramuskularno, i uz oprez. Treba uzeti mikrobiološki bris rane, a zatim je isprati antiseptičkim sredstvom. U svim slučajevima, potrebno je provjeriti i sprovesti antitetanusnu zaštitu i dati antibiotike koji pokrivaju gram-negativnu i anaerobnu floru koja dominira u ustima zmije. Treba suzbijati bol davanjem analgetika. Kod izražene hemolize treba dati transfuziju koncentrovanih eritrocita, a kod diseminovane intravaskularne koagulacije plazmu. Potrebno je održati diurezu i spriječiti ili liječiti šok. Hirurško liječenje je potrebno kada se javi nekroza tkiva. U slučaju velikog otoka koji remeti arterijsku cirkulaciju ekstremiteta indikovana je hitna fasciotomija.
