Veliki oblak ugljičnog dioksida uzdigao se 21. augusta 1986. iz jezera Nyos u sjeverozapadnom Kamerunu, uz samu granicu s Nigerijom.
A potom se spustio u dolinu i istisnuo sav kisik iz nje. U toj tragediji, podsjetio je Ozy, stradalo je od gušenja 1746 ljudi i oko 3000 njihovih životinja. To može zvučati poput scenarija iz horora, ali je noćna mora bila stvarna.
Hidrovulkanska erupcija 400 godina ranije stvorila je krater u jezeru u kojem su se narednih stoljeća nakupljale ogromne količine ugljičnog dioksida.
Vulkanska tutnjava nije prestajala kilometrima ispod površine, plin je curio u podzemne vode, stvarajući od njih “gazirane” izvore, a oni su konstantno utjecali u jezero, odnosno u prostor ispod njenog dna. Došlo je do pojave istog onog efekta kao kod flaširanog gaziranog pića.
Pritisak niko ne primjećuje tako dugo dok je čep na svom mjestu, u slučaju tragedije u Nyosu, dok je težina vode na svom mjestu i prisiljava ugljični dioksid da se apsorbira u vodi. Samo, kad se čep ukloni, dolazi do eksplozije.
U ovom slučaju okidač je slobodno mogla biti i žestoka kiša ili potres. Dr. Njilah Isaac Konfor, stručnjak za podzemne vode i voditelj timova nakon katastrofa, sa Univerziteta Yaounde u Kamerunu objasnio je da su uoči katastrofe sedmicama padale snažne kiše, te da je proradilo nekoliko klizišta tla.
Srećom, pa je ovakvih jezera širom svijeta samo tri. Kao i to da su u historiji koju čovječanstvo pamti, zabilježene samo dvije ovakve erupcije. Prva se dogodila također u Kamerunu, u jezeru Monoun dvije godine ranije.
Bila je puno slabija od druge i pobila je 37 ljudi. Otada vulkanolozi i inženjeri nastoje stalno pomalo oslobađati nakupljeni ugljični dioksid pomoću širokih cijevi iz tih jezera. Dr. Greg Tanyileke s Kamerunskog instituta za geološka i rudarska istraživanja vodeći je vladin naučnik koji radi na jezeru Nyos.
On kaže da je nova onakva erupcija vrlo malo moguća. Zapravo se neprestano radi na sprečavanju takvog nečega.
Međutim, mnogi od preživjelih poslije su se vratili u svoje domove i na svoje farme, jer je na tom mjestu tlo izrazito plodno, o čemu ovisi njihovo preživljavanje.
CO2 nije i jedini problem.
Na jednom dijelu kratera postoji i krhka brana od pepela i stijena koja jedina sprečava da se 40 metara vode obruši iz kratera i poplavi područje sve do Nigerije, pri čemu bi poplava pobila, procjenjuje se, 5000 ljudi.
Još i gore, takvo što bi moglo dovesti do još jednog oslobađanja ugljičnog dioksida iz jezera koji je još uvijek ostao nakupljen na dnu.
A zbog dvostruke prijetnje, vlasti Kameruna grade poseban sistem ojačavanja oslabljene stijenke kratera. Uglavnom, Kamerunu jezera više ne prijete.
Naučnici zato pažljivo promatraju neusporedivo veće jezeru Kivu na granici između Konga i Ruande. Kivu je 1600 puta veći od Nyosa i sadrži oko 1000 puta više plina. Nadalje, nalazi se na rasjedu Albertine, što znači da je pod stalnom vulkanskom aktivnosti.
To u kombinaciji s tim da pod sobom čuva ugljičnog dioksida dovoljnog za pobiti dva miliiona ljudi koji nastanjuju njegove obale, jezero Kivu čini “najvećom tempiranom bombom na svijetu”.
Naučnici još nisu smislili što napraviti. Jezero je tako veliko da metode iz Kameruna ne bi bile primjenjive.
Vlada Ruande pokušava istovremeno i oslabiti nakupinu plina i nešto zaraditi na pažljivom crpljenju metana odatle, jer osim ugljičnog dioksida, ispod jezera Kivu nalaze se i velike rezerve metana, zapravo pete najveće na svijetu, kako bi se od njega proizvodila električna energija. Samo, tako dugo dok se tome ne prione u velikoj mjeri, katastrofa i dalje prijeti.
