Na petnaestogodišnjicu raspada Jugoslavije, u januaru 2007. godine bivši predsjednik Makedonije Kiro Gligorov govorio je o tome kako je rat mogao da bude izbjegnut da nije bilo sujete i ličnih ambicija lidera Srbije i Hrvatske Slobodana Miloševića i Franje Truđmana.
Slične navode mogli smo i prije i poslije toga da čujemo od raznih svjedoka rasturanja bivše Jugoslavije, ali i inostranih političara i analitičara.
I često se postavljalo pitanje šta bi bilo da su predsjednici republika tada prihvatili čuvenu ponudu za brzi ulazak u EU i pomoć od pet i po milijardi dolara?
Da li je plan koji je u Beograd donijela “evropska trojka” zaista mogao da spasi zajedničku državu od građanskog rata i okrene istoriju ovih prostora u nekom drugom pravcu? Mnogi učesnici tih događaja bi godinama kasnije rekli kako to “nije bila ozbiljna ponuda”, piše “Nedeljnik”.
Prema svjedočenju Kire Gligorova, pred samo rasturanje Jugoslavije kao posljednji pokušaj da ne dođe do rata između republika u Beograd je došla “trojka iz Evropske zajednice”. Žak Delor, predsjednik Evropske komisije, Hans Van den Bruk i ministar inostranih poslova Luksemburga Žak Santer, iz zemlje koja je u tom trenutku predsjedavala. Okupili su članove predsjedništva i izabrane predsjednike republika, kako bi im iznijeli plan.
“Žak Delor je pročitao prijedlog koji je bio usaglašen na Ministarskom savjetu EU:
‘Prvo, političkom odlukom Jugoslavija će biti odmah primljena u EU. Drugo, da uspije reforma Ante Markovića, dobićete iz budžeta EU pet i po milijardi dolara’, rekao nam je Delor. A onda se pokazao sav nerazuman odnos između predsjednika republika – ako jedan kaže A, drugi kaže B”, ispričao je Gligorov prije nešto više od decenije.
On je istakao da osjeća dio odgovornosti jer je bio u tom timu.
Nikako do sporazuma
“Nismo mogli nikako da se sporazumijemo. Da nije moralo baš sve da se uništi što je bilo u bivšoj Jugoslaviji. Ja ne spadam među one ljude koji smatraju da je sve što je bilo u bivšoj Jugoslaviji bilo pogrešno i loše. Ima i rezultata. I te stvari treba odvajati. Delor nam je tada, takođe rekao da svaka republika koja želi da bude nezavisna treba da ide na referendum, i ako to potvrdi narod biće primljena u UN”, rekao je Gligorov.
Uglavnom se ponuda iz EU tumačila kao ponuda koja bi pratila i konfederalno uređenje države, a Gligorov je posvjedočio da je postojala i inicijalna ideja o referendumima za nezavisnost republika. Prema svjedočenju pokojnog predsjednika Makedonije, dvojica predsjednika Srbije i Hrvatske nisu prihvatili Delorov plan.
“Javio se Milošević i rekao: ‘Ja smatram da treba da stvorimo čvrstu i modernu federaciju sa centrom u Beogradu’. Potom se javio i Tuđman i rekao: ‘Ja osjećam da imam istorijsku misiju da obnovimo hrvatsko kraljevstvo. Mi smo imali državu, i sad je treba obnoviti. I drugo me ne interesuje’. A onda jadni Alija Izetbegović kaže: ‘Molim vas nemojte tako, hajde da prihvatimo kao osnovu za razgovor, pa će tu biti sugestija raznih. A ako toga ne bude u Bosni će biti krvi do koljena”‘, prisjetio se Gligorov susreta sa evropskom trojkom.
Sunovrat za sve poslije raspada SFRJ
Da je taj plan prihvaćen, smatrao je bivši predsjednik Makedonije, stvari na Balkanu krenule bi u posve drugom pravcu.
“Da je bivša Jugoslavija ostala cijela izbjegavši pogubne ratove devedesetih i ušla u Evropsku uniju, ne samo da bi ljudima u regionu bilo bolje, već bi i Evropska unija bila bolja”, bio je zaključak projekta saradnika Njemačkog društva za spoljnu politiku (DGAP) Kornelijusa Adebara koji je razmotrio šta bi bilo da je Evropska unija uložila veće napore, prije svega finansijskim podsticajima, u opstanak Jugoslavije i njeno primanje u svoje članstvo.
Međutim još jedan od ljudi koji su bili prisutni na sastanku sa evropskom trojkom, bivši slovenački predsjednik Milan Kučan, smatra da je međunarodna zajednica za vrijeme jugoslovenske krize činila pogrešne korake.
Kučan je ocijenio da je međunarodna zajednica počela prekasno da se bavi jugoslovenskom krizom i da iz današnje istorijske logike Jugoslavija nije imala perspektivu.
“SAD i Evropska unija su pokušali da spase Jugoslaviju i u trenutku kada je bilo jasno da su unutrašnje protivrječnosti i dezintegracioni procesi otišli predaleko, tako da država u kojoj neki narodi nisu vidjeli svoju budućnost faktički više nije postojala”, rekao je Kučan.
Na pitanje da li bi novac u iznosu od 5,5 milijardi dolara koje je ponudila evropska trojka, kao i pridruženo članstvo Jugoslavije u EU, neposredno prije proglašenja slovenačke nezavinosti spasilo SFRJ od raspadanja, Kučan je rekao da je uvjeren da to ne bi pomoglo.
“Krajem maja 1991. godine u Beograd su došli Žak Delor, tadašnji predstavnik Evropske komisije, i Žak Santer, koji je predsjedavao Evropskom zajednicom, zabrinuti zbog stanja u Jugoslaviji, koje se dodatno zaoštrilo jer Stipe Mesić nije izabran u Predsjedništvo SFRJ. Za sprovođenje reformi oni su ponudili finansijsku podršku, a reforme su bile i uslov za početak pregovora o pridruživanju Jugoslavije Evropskoj zajednici”, rekao je Kučan.
On je naveo da je ponuda odbijena jer su zaoštreni odnosi u Jugoslaviji tražili mnogo više od ekonomskih reformi, a to su duboke političke reforme i novi dogovor jugoslovenskih republika u definisanju smisla i principa zajedničkog života, oblika i funkcionisanja u zajedničkoj državi.
“Bio je potreban sporazum koji bi garantovao potpunu ravnopravnost naroda Jugoslavije i dosljedno poštovanje ljudskih prava. Milijarde dolara nisu mogle biti zamjena za nesposobnost i nepripremljenost političkih rukovodstava za jedan takav sporazum, koji je mogao spriječiti nasilni raspad zemlje i krvavi rat”, rekao je Kučan.
(Nedeljnik.rs)
