“Kad jednom budete dolazili u goste, prvo ćete morati proći trening – kako se šta zove, šta se gdje radi, kud se ide i ostalo”, kažem prijateljima, inače rođenim Tuzlacima, kojima mi, svako malo, valja objašnjavati kako se eto baš to tako u Krajini ne zove i kako mi baš za eto to imamo drugi naziv, običaj ili to nešto eto baš uopšte ne postoji. Pa razmišljam onda o tim specifičnostima i različitostima, i rodi se ova mala top lista stvari koje samo u Krajini možete vidjeti ili koje samo oni koji su imali (ne)sreću da se rode u tom bošnjačkom “Bibble pojasu” znaju.
Pa krenimo..
Ubiti brata zbog međe
Ovaj specifikum, istini za volju, baš nije stoprocentni krajiški autohtoni proizvod, no nigdje se na gotovo epskom nivou ne miješaju krv, vatreno oružje, geometri zapeli na granama porodičnih stabala i ostavinskih rasprava kao u Krajini. Tako brat sasvim regularno, u srednjovjekovnom maniru Ognja i zemlje, za komad živice i klinički mrtvo drvo oraha mučki likvidira rođenog brata. Njena svetost zemlja nigdje nema takvu vrijednost kao u Krajini, pa taman sporan bio tek samo metar i to nekog mrijestilišta komaraca na kojima je i kokošima smor zalaziti. Imovina je imovina. Imovina nikad neće zajebati za kredit ili otići u autonomaše. Zato je i volimo više od brata.
Napraviti kljukušu
Što su Francuzima kroasani, Norvežanima haringe, Škotima čobanske pita, a Amerikancima krofne, Krajišnicima je kljukuša. Na prvi pogled biste rekli – ništa posebno. Tek nešto malo brašna, krompira, vode, soli, ulja, masla. No, ovaj univerzalni specijalitet nastao je kao plod dugogodišnjih nastojanja seoskih nutricionista da smisle jelo koje malo košta, a može nahraniti kopače, orače, kosce i ostalu radnu snagu dovoljno da se ispune dnevni radni planovi i zadaci. I eto je – njeno veličanstvo kljukuša. Iz svega toga nastalo je nekoliko spin offova poput – kljukuše obaruše i njene luksuznije sestre – kljukuše batakuše, no original je original. I ne, nemojte je pokušavati praviti. Neće vam se svidjeti. To da je to jelo ukusno uglavnom onima koji su na njemu odrasli, u momentima kad se materama ponestane ideja (ili mesa u kući), i nikom više, već je stvar o kojoj će relevantne naučne instance morati donijeti sud u narednom periodu.
Stalno glasati za SDA
U Krajini su ljudi stalno nezadovoljni – državom, vladom, skupštinom, političarima svih boja i preferenci. I šta je lijek za takvo nezadovoljstvo? Pogađate – glasanje za SDA. Sluganski se podajemo, mašemo zastavama, hvatamo se u kolo (bukvalno igramo kolo na skupovima), jedemo memljive torte i sa suzama u očima slušamo o sasvim izvjesnom procvatu Krajine do nove godine najkasnije. Empirijski je dokazano da nema stvari koju ljudi iz SDA mogu uraditi, koliko nas mogu poniziti i nabiti na neku stvar, a da im mi pritom ne damo u prosjeku 50.000 glasova. Volimo kad je zeleno, kad nam pred očima cvjetaju stotine šarenih laža, kad nam Skupština radi po Takvimu i ne radi Ramazanom, i kad nam se zastupnici selame ko u džamiji. Takvi smo, jebi ga.
Kad je Dan državnosti Njemačke!
Dan državnosti Njemačke je 3. oktobra, Slovenije 25. juna, a Austrije 26. oktobra. To u Krajini znaju svi – od voćara do apotekara. Kad biste nas pitali koji je dan državnosti BiH već bismo se počeli malo češkati po glavi. Ko će ih, boga ti, popamtiti i razlikovati od onog drugog, Dana nezavisnosti, po bilo čemu, osim po tome da se zbog tog drugog Srbi malo više stresiraju nego zbog prvog. Praznike zapadnoevropskih zemalja nismo naučili zato što smo kviz entuzijasti već zbog dijaspore – te fiziološke otopine u našim dehidriranim ekonomskim venama – zbog koje, ako malo bolje pogledate, svi i živimo, a koja upravo na te praznike stiže u neoplakanu Krajinu i matičnu državu. Sve te svadbe, mahnito pustošenje tržnih centara, bolnica, apoteka i kafića nas reanimira da ne skapamo. I eto koristi od poznavanja datuma za koje i originalni Nijemci baš nisu sigurni šta znače. Ko je ikad imao koristi od 25. novembra?!
Pogrešno izgovarati riječi
Ako pitate prosječnog Krajišnika teško da na šarenoj zemaljskoj lopti ima ljudi koji ispravnije, korektnije i tačnije izgovaraju riječi. Neumorno na braniku – kruha, a ne hljeba; siiirnice, a ne sirnice; đuguma, a ne džezve; Mireeele, a ne Mirele; Damira, a ne Daaaamira, p'jace, a ne pijace, Une, a ne Uuuuune. I naravno – TRAHANE, a ne tarhane. Uvijek spremni da ismijemo svakog ko imalo drugačije govori ili da ga – čim okrene leđa – imitiramo do besvijesti. Pokažete li nam argumentaciju, neki rječnik, gramatiku bosanskog jezika prijeti opasnost da istu nabijemo ili, ako smo baš dobre volje, odmahnemo rukom uz primjedbu da to nije pisao Krajišnik. Trahana!
Objasniti autonomiju u par rečenica
-Odakle si ? – Iz Krajine. – Šta ima kod Babe? Ako ste Krajišnik i ovo čitate, prepoznajete gomilu lica koja je u svojim životima osjetila potrebu da vas ovim imbecilnim pitanjem pokuša istjerati na ideološki čistac i opipati vam puls oko “međubošnjačkog” pičvajza iz 1993. Kao univerzalni odgovor na ovaj meki trbuh naše memorije razvili smo mehanizam objašnjavanja koji se sastoji iz vještog izbjegavanja teme opaskama poput – “Ma, politika je kurva”, “Eh, sirotinja i mi i oni”, “Davno je to prošlo” i slično. Ako vrli pitac inzistira na čeprkanju po ranama dobit će objašnjenje poput – “Ah, ko će znati šta je tu bilo. Žali bože onog naroda što izginu”. Svako sljedeće pitanje donosi realnu opasnost konfrontacije, spominjanje majke, njenog reproduktivnog sistema i slične argumentacije.
Svađati se zbog hodže
Bilo da ste vjernik ili bi se džamija spontano samourušila od sramote da sotona vašeg kalibra zakorači u nju, o džamiji, hodži, vazifi, muteveliji, džamijskom odboru – mišljenje morate imati. Naročito se cijeni ako ste spremni silom šake, noge i boksera uvjeriti one koji se s vama ne slažu oko džematske problematike u snagu vaših argumenata. Jer ništa ljepše od zvuka tespiha koji frcaju pod nogama, tumbasa prašine pod vjerničkim nogama dok centriraju guzicu njihovog protivnika, a džamijom se prolama psovanje majke izdajničke. Možda u Americi imaju rodeo, ali mi za kauboje i staru, dokonu stoku u najvećem broju slučajeva posjećujemo džamiju.
Liječiti se u Kantonalnoj bolnici u Bihaću
U ustanovi koju, iz poštovanja prema čovjeku po kojem je nazvana, neću ovdje tako osloviti liječi se ko nema para da ide nigdje drugdje. U toj ubožnici koja funkcionira po principu srednjovjekovnih kolera baraka i tifusnica, gdje patolozi mrtvi pijane pišu dijagnoze, pacijenti hodaju sa gazama u abdomenu, a topla voda se u porodilištu naplaćuje po flaši od dvije litre – Krajišnici su se naučili kako da opstanu i prežive. Sve znamo – kome dati, kojoj sestri utisnuti 20, kojem anesteziologu dati 100, gdje ima kupiti injekcija… Ko preživi, priča i piše.
Hvaliti se Krajinom
Zaboravite Copacabanu, Elizejske poljane, Big Ben, piramide u Gizi – slušajući Krajišnike – stekli biste nepokolobljiv utisak da je Krajina apsolutno najljepši komad planete koji je greškom u papirima Bog, umjesto da ga ostavi sebi, dao Krajišnicima. Nakitit ćemo mi to. Ljepotica Una (u koju se regularno izlijeva kanalizacija), biser Ostrožac (koji se raspada), stari gradovi koji odišu misterijom (i vlagom i štakorskom pišalinom), zemlja meda i kestena (koji krademo jedni od drugih ili jedni drugima trujemo pčele), te ponosni, ljuti Krajišnici (tako se naime sriče najstrašniji primitivizam i tvrdoglavost u gluposti), te mirisne šume (koje siječemo bespravno ili u njih nosimo strvine)… Ma slika jedna neizreciva. Šteta samo što nigdje drugo osim u glavi prosječnog Krajišnika one i ne postoji.
Pa da.
/Agenttajnesileblog
