Sokolović je uvijek imao poseban odnos s “daskama koje život znače”, a na pitanje koliko mu te daske znače nakon toliko godina rada, govori da kada je šetao ulicama grada Sarajeva i održavao svoj performans te “daske” se mogu dvojako razumjeti – da se ukovao u te daske kao glumac ili da se ukovao kao što su nekada u te daske ukivali razbojnike, lopove, kradljivce i sumnjive tipove.
– U mojih 50 godina rada u pozorištu, mnogo više je emocija i osjećaja u tih 50 godina. I ovo danas što je bilo na ulicama Sarajeva, performans u kojem sam okovan u „daske koje život znače“ je na neki način slava pozorištu, zahavalnost pozorištu kao jednoj formi – kazao je Sokolović.
Istakao je da je ovo zapravo jedno podsjećanje da pozorište ponekad izađe iz društvenih formi kao što je zgrada ili scena, odakle je i krenulo kao takvo.
Kako je Sokolović objasnio, kolona je išla ulicom Ferhadija, pored Katedrale koja je pojam vjere, tržnice Markale koja predstavlja pojam hrane i počast onima koji su poginuli za hranu, pored Vječne vatre koja je pojam nezaborava za one koji su poginuli za svaku slobodu.
Na svim ovim mjestima Sokolović je govorio dijelove teksta iz kultne predstave “Glumac…je glumac…je glumac”.
Po povratku je ponovo stao na Markalama gdje je posipan vodom, krvlju i cvijećem.
Ovako i na ovaj način Sokolović je pokušao obilježiti trajanje glumačke prolaznosti.
(Vijesti.ba / FENA)
