Iza Larise stoje nepokolebljive brojke, činjenice, uspjesi i, što je najvažnije, kontinuitet. Larisa nije blijesak već konstanta i to što je druga na listi Svjetske džudo federacije nije došlo ni slučajno, ni preko noći.
Naša najbolja džudistkinja nedavno se okitila bronzom na Svjetskom prvenstvu u Bakuu, a u karijeri više ni sama ne zna šta sve osvojila nije i kakvim se rezultatima može pohvaliti. Šta nama preostaje? Možemo joj se samo nakloniti.
Larisa Cerić je u Bakuu u borbi za treće mjesto u kategoriji +78kg savladala britansku predstavnicu Sarah Adlington, a u razgovoru za SportSport.ba je istakla da je to jedan od njenih najvećih uspjeha u prebogatoj karijeri.
“Naravno da sam zadovoljna, sretna i ponosna na taj uspjeh. Ipak je to nešto za šta sam radila godinama. Naravno, nastavit ću da vrijedno radim kako bih u nekim godinama koje dolaze ostvarila i još bolje rezultate. Kada čovjek osvoji bilo koju medalju na Svjetskom prvenstvo, mora biti ponosan a svi znamo kakva je konkurencija u svim olimpijskim sportovima, pa tako i u džudu. Naravno da sam u Baku otputovala po medalju, jer da nisam, ne bih ni išla. Nisam neko ko voli samo da učestvuje, a mislim da je bronza u ovom trenutku realnost”, započela je Larisa Cerić, koju je u borbi za finale zaustavila Japanka Sarah Asahina.
“Protiv nje sam i prije tog meča imala negativan skor, ali nadam se da će doći dan i kada ću je pobijediti. Smatram da u ovom sportu nema nepobjedivih. Svakom dođe loš dan”.
Džudo je nježan sport, nismo baš divljaci kako ljudi misle
Džudo u Bosni i Hercegovini ne spada u najatraktivnije sportove, iako rezultati kažu da smo u njemu zapravo najuspješniji.
“Džudo je težak sport jer morate biti jaki i fizički i psihički. Morate znati tehniku, biti kompletna osoba jer je za uspjeh u džudu potrebna kombinacija snage i tehnike. Sve ovo iziskuje mnogo truda, zalaganja, ali i odricanja. Za razliku od mnogih mojih vršnjaka, ja sebi ne mogu priuštiti neke stvari, naprimjer noćne izlaske. Ali ne žalim ni za čim. Inače, džudo znači nježan put, imamo kodeks i poštujemo jedni druge. Nikad ne ideš s namjerom da povrijediš protivnika, samo da ga pobijediš. Kada gledate na TV-u ne izgleda kao nježan sport ali zapravo jeste. Niko nikog ne bi namjerno povrijedio i nismo mi baš divljaci kao što ljudi misle”.
Može li se u Bosni i Hercegovini živjeti od džuda?
“Ovo nije sport koji trenirate da biste se obogatili i postali milioneri, kao u fudbalu i nekim drugim sportovima. To trenirate zato što volite. Ja sam se davno pronašla u tom sportu jer ga volim i sve dok je ta ljubav prisutna – bavit ću se džudom. Ako jednog dana osjetim da više nije tako, prestat ću. Ako si vrhunski u džudu, možeš živjeti od njega i u BiH. Iskreno, živim isključivo od džuda jer drugi posao nemam. Sav moj posao je da treniram, radim i da se takmičim”, govori Larisa.
Svjetsko prvenstvo u Bakuu je već arhivirano, a 27-godišnja džudistkinja ima još obaveza u narednom periodu.
“Do kraja godine me čeka Grand prix i Masters u Kini, najjači turnir poslije Olimpijade i Svjetskog prvenstva na kojem nastupa samo 16 najboljih iz svake kategorije. Tamo se dolazi sa pozivnicom. Iako sam sada osvojila bronzu, i dalje trebam da se borim za bodove jer moram biti među prvih 18 na rang listi da bih mogla ispuniti normu i otići na Olimpijadu”.
Kakvu Larisa ima pomoć od države?
“Država generalno ima mali budžet za sport, a i to novca što imaju ne raspoređuje onako kako bi trebalo. Barem ja tako mislim. Baš sam nedavno bila na sastanku u Ministarstvu civilnih poslova gdje sam iznijela neke prijedloge za budućnost. Kada pričamo o podršci, moram istaći ministra Mirvada Kurića, koji me i dočekao na aerodromu po povratku. Ministarstvo kulture i sporta KS je uvijek uz nas i podržava nas. Da nije njihove podrške u ovom obliku, ne bi ni bilo ovakvih rezultata”.
Zvali je iz Hrvatske, Francuske, Gruzije…
Larisa je odmalena veliki talenat za džudo, stoga ne iznenađuje što su je još kao djevojčicu pokušali odvesti pod tuđu zastavu. Ipak, malo je poznato da je jednu takvu ponudu imala nedavno…
“Imala sam ponude Hrvatske i Francuske kad sam bila mlađa, a ove godine sam dobila ponudu od Gruzije da nastupam za tu zemlju. Bila je to bogata ponuda, ali sam je odbila sam jer sam rođena u BiH i jer je to moja zemlja. Situacija ovdje jeste teška, ali nadam se da će djeca, vodeći se mojim primjerom, napraviti neke još bolje rezultate. Kažem vam, ne tražim ja nikakve milione već mi je samo bitno da imam normalan proces priprema i takmičenja, da se trener Branislav Crnogorac i ja bar ne moramo sekirati kako ću otputovati na neko takmičenje”.
A postoji li mogućnost da se u godinama koje dolaze ipak predomisli i prihvati neki sličan poziv?
“Gledajte, planiram odraditi Tokio 2020. a poslije ćemo vidjeti hoću li nastaviti s karijerom i pod čijom zastavom. Ako nastavim, vjerovatno ću i dalje nastupati za BiH, ali neću sada da idem sada tako daleko. Šta bude, bit će”.
Upitali smo Larisu za perspektivu džuda u Bosni i Hercegovini i po njenim riječima, čini se da je blistava.
“Imamo u klubu dosta djece koji treniraju, kao i neke vrhunske sportiste koji su tu sa nama: Harun Sadiković, Aleksandra Samardžić, Petar Zadro, Vuk Elez, Vasilije Vujičić, Toni Miličić… Sve su to momci i djevojke koji bi mogli napraviti vrhunske rezultate. Nama su krenule kvalifikacije u kojim nastupamo Aleksandra, Harun, Petar i ja. Pokušat ćemo da ostvarimo olimpijsku normu, što za mene ne bi trebao biti problem jer sam druga na svijetu. Nadam se i vjerujem da neću biti jedina koja će predstavljati BiH u džudu u Tokiju. Stvarno vjerujem u njih”, poručila je Larisa, koja ističe da je njen plasman na drugo mjesto plod dugogodišnjeg mukotrpnog rada:
“Biti drugi je velika čast i privilegija, ali taj rezultat nije došao preko noći. Kroz cijelu karijeru sam imala rezultate u svim kategorijima. Bila sam prvakinja svijeta za juniorke, prvakinja Evrope za seniorke do 23 godine, osvajačica sam više evropskih medalja za seniore, a prošle godine sam bila druga u Open kategoriji u svijetu. Ova godina mi je bila vrlo uspješna, ali se nadam da će sljedeća biti još bolja”.
Nekad smo se plašili Rusa samo zato što su – Rusi
Od silnih medalja koja je dobila u karijeri, kaže da je jedna ipak posebna.
“Teško mi se odlučiti, ali možda mi je najdraža medalja ona kada sam bila prvakinja svijeta za juniore. To je bila neka krizna godina, kada izađeš iz kadeta i pređeš u juniore, a tada sam se dokazala i treneru i svim ostalim da sam sposobna za velike stvari. Iskreno, ohrabrilo me je to. A najveći uspjeh? Možda kada sam prošle godine bila druga u Marrakechu na Openu. To je nešto što nikada neću zaboraviti”.
Upravo iz Marrakechu Larisa pamti i jednu anegdotu.
“Tamo smo došle samo Arijana Jaha i ja, a kako sam dosta komunikativna i druželjubiva svi me znaju. Tu su bili Rusi koji su doveli šest žena, šest muškaraca, doktore, trenere… Ma, došlo ih je dvadeset i niko od njih nije uspio da prođe u finalni blok. Kada sam izlazila u finalu, svi ti Rusi su bili u dvorani i gromoglasno su navijali za mene. Ostavilo je to snažan dojam na mene, ljudi iz velike Rusije su me bodrili svim srcem. Vjerujte da ni njima, ni mnogim drugim nije jasno da iz tako male države izađemo Aleksandra, Harun, ja… Prije se dešavalo da se prepadnemo kada vidimo da ti je neki Rus u žrijebu, samo zato što je Rus. Ali, vremena su se promijenila i zavrijedili smo poštovanje svim vrhunskim rezultatima”.
Larisa Cerić je toliko uspješna da prosto ne možete vjerovati koliko je skromna kada govori o tome. Dobiti šestoaprilsku nagradu, državnu nagradu za sport i još nekoliko puta biti proglašen sportistkinjom godine u BiH a pri tome ostati čvrsto na zemlji – to je odlika istinskih veličina i garant da će takvih priznanja u budućnosti biti još.
sportsport.ba
