U Bužimu, jednoj od najmanjih općina u BiH, na njenom krajnjem sjeverozapadu, tamo uz granicu sa Hrvatskom, podno staroga grada, jednog od najstarijih i najljepših na širim prostorima, sagrađena je prva džamija. Jedinstvena građevina sagrađena od drveta i bez ijednog eksera.
I jedinstven je to primjer historijske građevine u regionalnim okvirima. Posebna je i zbog činjenice da je najveća drvena džamija u BiH, vjerovatno i šire.
Plijeni pažnju ljepotom kojoj se dive svi stanovnici, ali i putnici namjernici, koji je pohode i redovno molitve obavljaju u njoj, gotovo puna dva stoljeća. Vezana je za Džemat “Stari grad Bužim“, koji je najstariji, najugledniji i po tradiciji najbogatiji na širim prostorima.
Najstariji džematlija i stanovnik ovoga dijela bužimske općine Ibrahim Šahinović se sjeća priča o njenoj gradnji.
„Neki pisani dokumenti, a više predanja koja su sačuvana prenoseći se s koljena na koljeno govore da je ovdje na Starom gradu Bužim formiran prvi džemat – zajednica muslimana vjernika još 1571. godine. I kako je tada formiran postoji do danas, odnosno nikada nije prestao djelovati i u njemu je korijen svih ovdašnjih džemata u Krajini, koji su kasnije nastajali.“
Zadužbina Mehmed Vedžihi-paše
Drvena džamija u ovom obliku je sagrađena 1838. godine. „Međutim, na tom mjestu prema dostupnim podacima je već postojala džamija. Sagradio ju je i iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tada namjesnik bužimske kapetanije“, kaže Emin ef. Grošić, imam u Džematu „Stari grad Bužim:“Vedžihi-paša je to uradio kako bi smirio Krajišnike, budući je u to vrijeme počela oružana pobuna protiv vlasti. Time je spriječio daljnju eskalaciju i Vedžihi-paša je odlučio nagraditi Krajišnike novom džamijom.“
Prema njegovim riječima džamija je sagrađena od drveta, tačnije endemske i jako kvalitetne vrste hrasta, koji jedino uspijeva u ovim krajevima i to u području Šajrovače uz samu granicu sa Hrvatskom. Prilikom gradnje nisu korišteni ekseri, već usjeci i drveni klinovi.
Efendija Grošić dalje podsjeća da je ovo „najstarija i najveća drvena džamija u Evropi, a vjerovatno i u cijelom islamskom svijetu, jer sličnih je građevina vrlo malo. Postoji nekih sličnog arhitektonskog izraza u Turskoj, te u Aziji i zemljama prema Kini, gdje se drvo mnogo koristilo. Međutim, nema ni jedne ovog tipa na „četiri vode“ i da je sva od drveta i drvenih dasaka, te da je u gradnji primijenjen sistem višerednih stubova, na koje je oslonjena cijela konstrukcija džamije.“
Džamije sa redovima drvenih stupova su veoma rijetke i vode porijeklo od anadolskih seldžučkih džamija, među kojima su najznačajnije džamije u Bešišeheru sa sedam redova drvenih stupova i Ali Eivan džamija u Ankari sa tri reda drvenih stupova. Međutim, drveni stubovi u ovoj džamiji protežu se od suterena pa sve do krova i ima ih 78, a ritam ravnomjerno raspoređenih pendžera-prozora dovodi optimalnu količinu svjetla čineći ambijent u njoj mističnim.
Nadalje u njenim su temeljima rasuti potočni oblutci, materijalni dokaz starih običaja zazivanja kiše u kišnim dovama.
Dimenzije džamije su 18 sa 16 metara i ona može primiti na molitvu i do hiljadu vjernika.
Dignuta u zrak
Podsjećajući da je više puta obnavljana efendija Emin Grošić kaže: „Prvi put je to bilo 1937. godine, stotinu godina nakon gradnje. Tada je skinut krov, koji je od šindre, a stavljen je crijep. Pored tog skraćen je minaret, a šerefa iz zatvorene galerije pretvorena u otvorenu, orijentalnog stila, podsjećajući na stare kamene otomanske džamije. Ipak, najspecifičnija adaptacija urađena je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je cijela džamija podignuta u zrak iz temelja. Trebalo je zamijeniti dotrajale grede tzv. jastuke koji su bili u temeljima. Ovdašnji majstori koje je predvodio poznati Dedo Šahinović uspio je bukvalno džamiju podići u zrak, kako bi sazidali zid ispod drvene konstrukcije. Trajalo je to nekoliko mjeseci, ali zanimljivo da se cijelo to vrijeme u njoj normalno obavljala molitva. I nakon što su urađeni novi temelji džamija je bez ikakve skele ili čega drugog vraćena ponovo na tlo.“
Sa stanovišta arhitekture i građevinarstva zaista bio je to jedinstven primjer, čak bio je to fenomen da cijela džamija mjesecima stoji u zraku i da se ponovo vrati u početnu poziciju.
U džamiji se čuvaju i stare knjige te još neki, posebno vrijedni, predmeti iz vremena njene gradnje. Naime, u njoj su sačuvana dva vrijedna dokumenta- vakufname i tarih koji je napisan nakon završetka gradnje. Tu su i dvije posebno vrijedne levhe, koje je za džamiju ispisao njen vakif Siri-baba, koji je bio prijatelj sa Vedžihi-pašom.
Emin efendija Grošić navodi da su levhe bile na utvrđivanju autentičnosti i da je malo ko vjerovao da su ispisane rukom Siri-babe. „Danas se originali tih levhi čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a replike su ovdje u džamiji,“ kaže ef. Grošić,“ Uz ovo u džamiji su sačuvani i stari tepisi nastali u vrijeme njene gradnje.“
Pored ovog za džamiju se vezuju i određene legende i prvog njenog imama efendiju Halila Halija, koji je pripovijedao da je na mahfilu džamije njenom prvom mujezinu Salki, melek-anđeo šapnuo radosnu vijest da će mu sinovi postati hafizi, ali i da će se do kijametskog dana u ovoj džamiji čuti ezan – poziv za molitvu. Jedino da to može prekinuti kuga, glad ili raseljavanje džamata.
Nacionalni spomenici
Džamija je sa starim gradom, kao cjelinom, 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH, prepoznata je konačno vrijednost ovog Bogom danog objekta i važnog kulturno-historijskog i vjerskog spomenika. Tada je adaptiran minaret, obložen je drvetom kao što je i bio i na krov je vraćena šindra.
„Međutim, kako je to po Božijim zakonima,“ kaže efendija Grošić, „i pored tog što je sada pod zaštitom države i što su nam mogućnosti za održavanje i očuvanje veće, ipak, o njoj u njenom cijelom trajanju brinu vjernici-džematlije, oni koji u Boga vjeruju i u njoj se mole. I tako će biti dok je nje i ovoga džemata.“
Završavajući sjećanja i priču o gradnji ove, uistinu posebne, drvene džamije, efendija Grošić podsjeća na legendu i meleka-anđela koji prema njoj i danas bdije i donosi bogobojaznim samo dobre vijesti. Ali, podsjeća i na onu prvog imama Halila Halija, da će se ezan čuti u njoj do kraja svijeta. Osim ako ga ne bi zaustavila kuga, glad ili raseljavanje. „A danas je od sedamdeset kuća u džematu gotovo polovina prazna. Odlaze nam džematlije,“ kaže efendija Grošić, dok mu pogled zastaje na staroj, drvenoj džamiji, koja odolijevajući vremenu plijeni ljepotom podno zidina Starog grada Bužima.
Izvor: Al Jazeera
