Reporteri portala Klix.ba su uoči izricanja prvostepene presude bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću bili u njegovom rodnom selu Božanovićima, nadomak Kalinovika, porazgovarali s njegovim stricem i prvim rođakom. Utiske sa opasne i mučne avanture donosimo u nastavku.
Rijeka Bistrica još uvijek nije zaledila, što na putu M18, iz Sarajeva preko Trnova, predstavlja zeleno svjetlo ukoliko skrećete desno, preko mosta, namjeravajući dalje prema Kalinoviku, ili tačnije Božanovićima, rodnom selu Ratka Mladića. Kroz zabijeljele proplanke, ponegdje nakrcane ogoljelim šumarcima i kršom, pruža se asfaltni put koji, kako se približavamo selu, postaje sve nepristupačniji. Zbog leda nam se relacija Kalinovik-Božanovići, od pet-šest kilometara udaljenosti, učinila daljom od cijelog pređašnjeg puta…
Sablasno gorštačko selo
Pogled niz ledinu i poleđenu asfaltnu cestu kojom treba da se spustimo do još uvijek nepoznatog odredišta, bio je toliko loš da smo već počinjali razmišljati o povratku. Naročito u momentu dok nam je mještanin iz posrnulog Golfa II bijele boje paranoično mahao da ne silazimo dok ga dvije mlađane gospođe koje guraju automobil ne izbave iz kanala. Naposlijetku, kada su to i uspjele, trijumfalno otresajući ruke i snijeg s čizama, iz beznađa su izbavile još jedan “bespomoćni muški svijet” koji ih je upitao za selo Božanovići.
“Idite pravo pa skrenite desno”, kazala nam je jedna od superžena, ljubazno, napominjući da nas je uputila u tom smjeru zato što zna da ćemo kod Mladića u Gornje Božanoviće. Pritom znalački odmjeri gume na Peugeotu i samouvjereno dodade: “Idite slobodno, dobre su vam gume!”
Sablasno selo odavalo je utisak, kada smo napokon stigli, da je riječ o davno napuštenom i zaboravljenom mjestu. U rodnoj kući Ratka Mladića, kao i u većini kuća u selu, evidentno, nije bilo nikoga. To nas, naravno, nije odvratilo da pokucamo na vrata jedine kuće koja je odavala znakove života. I pun pogodak. Naišli smo na Sretka Mladića Buću, kako nam se predstavio, prvog rođaka Ratka Mladića ili brata od strica, voljnog da priča, ali ne i da se slika. Domaćinski nas je ponudio rakijom, onako s nogu, da se ugrijemo.
“Selo je bilo interesantno SFOR-ovcima do 2011. godine, dok Ratko nije uhapšen. Novinarima je sve vrijeme ostalo interesantno. Nema iz kojih medijskih kuća nisu dolazili, iz RTS-a, RTRS-a, BBC-a, CNN-a… Svi su dolazili. Nema se tu šta više ispričati. Ratko i ja smo rođeni u istoj kući, odrasli zajedno. Uvijek se isticao među ostalom djecom, po svemu. Tako je bilo i tokom školovanja, na vojnoj akademiji”, priča nam Sretko Mladić Bućo dok stojimo pred kućom u kojoj sada živi zajedno sa suprugom.
Djeca odselila, kao što, uostalom, i svi mladi bježe iz Kalinovika. U Beograd, Banju Luku, Sarajevo, evropske gradove…
Priča je za “Sna”
Sretko je prije rata, veli, malo radio u firmi, više se bavio “šverc-komercom”. Uglavnom prodavao farmerke. Vidio je svijeta, hodao po Italiji, Mađarskoj, Bugarskoj… O ratu nerado priča. Na osnovu onog čega se, uz pivo, kasnije dotakao, zaključili smo da mu je i u ratu “šverc-komerc” bio najdraži. Naročito s Mustafom Hodžićem kojem je kasnije život spasio prebacivši ga na razmjenu. “Mislim da sada živi u Trnovu, može vam to potvrditi”, priča nam Sretko Mladić Bućo.
Utom nailazi sijed stariji čovjek koji se nakon kratkog upoznavanja ponudio da nam u svojoj kući koja se nalazi u Sretkovom susjedstvu, pokaže fotografiju svog nećaka. “Možemo li ući da fotografišemo?”, zatražismo potvrdu nepovjerljivo. “Možete, slobodno uđite, slikajte”, odobri stric Ratka Mladića.
Sretko Mladić Bućo predlaže da sjednemo u lokalnu kafanu u Kalinoviku, kako bi nam na miru mogao ispričati sve što nas interesuje. I njemu će dobro doći da se okoristi za prijevoz. U 15:00 sati mu počinje radno vrijeme u preduzeću, koje čuva, ali će dotad vrijeme provesti u kafanama. Ugostiteljski objekt “San” poprilično pun za jutro radnog dana.
“Šta će meni političari. Vodi ti politiku nekom drugom kad meni nije dobro. Njima je dobro, boli ih briga. Zavađaju narod, a nisu ni Bakir Izetbegović, ni Milorad Dodik ratovali. Ko je prošao kroz rovove ne želi to više ponavljati. Svima je dosta rata”, priča nam gorštak za stolom koji je svojevremeno najbolje u selu bacao “kamena s ramena”, dok nam sa susjednog stola lokalne kafane šalju pivo i pitaju: “Ko su momci?”
“Jedan je iz Prijedora, drugi iz Foče”, slaga Sretko Mladić Bućo prisnim kafanskim prijateljima, znajući da smo mu se prethodno predstavili kao reporteri informativnog portala Klix.ba iz Sarajeva. Nakon dobronamjerne laži namignuo nam je, trijumfalno, kako to ljudi rade nakon uspješno obavljenog posla.
Društvo također neraspoloženo za fotografiranje, za razliku od Buće, kojem nakon trećeg piva sve postaje svejedno. Popije, kaže, svaki dan po gajbu, ali otkako je prije pet-šest godina imao srčani udar, ne miješa rakiju s pivom. Pije ili jedno ili drugo. Neće, kaže, da se truje pa peče domaću lozu.
Zločinac ili zločinac
Uprkos seoskoj učtivosti, diplomatskim odgovorima i iskustvu s novinarima koji im nisu ostali u dobrom sjećanju, lokalno društvo iz kafane je izričito: “Ratko Mladić je za nas heroj i to se neće promijeniti ako sud dokaže suprotno!” To je jedna od stavki iz našeg iscrpnog razgovora s lokalnom družinom u vezi koje se nismo mogli složiti. Stoga smo je ostavili postrani.
Družina nam je kazala da će u nekom od lokalnih ugostiteljskih objekata obavezno organizovati zajedničko praćenje prvostepene presude Ratku Mladiću, ali da će to najvjerovatnije biti kafana “San” koja je prije rata pripadala Albancu . Nismo pitali šta se s njim desilo u međuvremenu…
Suočavanje s prošlošću, očekivano, nije tema koja se može nametati u ovakvim sredinama. Naročito kad je riječ o genocidu, zločinima protiv čovječnosti i kršenju zakona ili običaja ratovanja zašta se, uz ostalo, u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju sudi Ratku Mladiću. Porazno je što ni 22 godine nakon rata nema pomaka, a još poraznije što nema izgleda da će se to ikad promijeniti.
Zbog toga haška presuda, kakva god bila, žrtvama ne može predstavljati satisfakciju.
Pohitili smo u nove radne pobjede napustivši pripitu kafansku družinu. Naš fotoreporter je, da li zbog opće gorčine, ili gorkog piva, umjesto kafane “San” u kojoj smo sjedili greškom fotografisao pekaru koja se nalazi pored.
Nema veze, nek’ je živa glava…
