Rat u Prijedoru trajao je devet dana.

Ovo je priča o grupi momaka sa srcem velikim kao Kozara koji su u očajničkom napadu pokušali osloboditi Prijedor.

Podsjećamo, vlast u Prijedoru u potpunosti je preuzeo SDS već 30. aprila 1992. godine. U općini Prijedor je 1991. godine živjelo oko 49.000 Bošnjaka i 6.000 Hrvata, dok je Srba bilo oko 47.000.

“Građani i građanke prijedorske općine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj općini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot. Nije se moglo više čekati, brojni problemi koji su vodili ovu općinu i sve narode koji ovdje žive u propast, natjerali su SDS da preuzme stvar u svoje ruke i u ovome historijskom trenutku ovu općinu priključe Srpskoj Republici koja se ovih dana stvara. Na ovim prostorima oduvijek je živio srpski narod i mi na to imamo neotuđivo pravo”, čulo se na Radiju Prijedor. Nakon toga puštana je himna “Bože pravde”.

Borbe su počele incidentom u Hambarinama 22. maja 1992. godine, kada su na bošnjačkom punktu ubijena dva srpska vojnika, a četvorica ranjena. U tom incidentu ranjena su i dvojica mještana, Bošnjaka.

“Kroz Hambarine su često prolazile pijane grupe srpskih vojnika i pucajući uznemirivale narod. Onda smo mi počeli dežurati i organizovali smo jedan punkt u Hambarinskom polju. Taj dan kad smo ih zaustavili, počeli su nas provocirati i repetirati oružje… Onda je jedan od njih počeo po nama pucati i ranio mene (Ferida Sikirića) i još jednog momka. Mi smo na to uzvratili i to se dogodilo”, tvrdi neposredni učesnik tog događaja.

Snage bosanskih Srba su to selo narednog dana granatirali i zauzeli u jednom naletu. Kozarac, na drugom kraju općine, napali su 24. maja 1992. S nadmoćnim vojnim snagama, koje su već mjesec dana bile raspoređene oko nesrpskih sela, otpor je skršen u dva dana.

Srpski gubici bili su minimalni, pet poginulih vojnika, a na drugoj strani stradali su deseci civila.

Na raspolaganju srpskom kriznom štabu opštine Prijedor bilo je i 6.700 vojnika, opremljenih modernim pješadijskim, oklopnim i artiljerijskim naoružanjem. Skoro polovina brojnog sastava vojske već je imala neko ratno iskustvo iz Hrvatske, a jedinicama su rukovodile starješine iz JNA.

S druge strane, prijedorski Bošnjaci i Hrvati rat su dočekali potpuno nespremni, neorganizovani i nenaoružani. Raspolagali su sa oko 1.200 cijevi, a pretežno su to bile puške M-48, zvane tandžare, koje su zadužene od Teritorijalne odbrane RBiH i tehnološki su bile na nivou oružja iz Prvog svjetskog rata. Moderno naoružanje Teritorijalne odbrane prethodno je preuzela JNA i podijelila Srbima.

No, 30. maja momci Kurevske čete, koju je vodio Slavko Ećimović zvani Ribar, iako ih je bilo samo 110, od kojih oko 40 nije uopće imalo nikakvog oružja, odlučili su se na očajnički čin – napad na Prijedor.
Nakon tenkovskog napada JNA na tadašnje nesrpske punktove i potiskivanja slabo naoružanih Bošnjaka i Hrvata, koji tada uviđaju i neispravnost naoružanja koje im je preko švercera podvaljeno od KOS-a, Slavko je na brdu Kurevo okupio najhrabrije, koji se nisu mogli pomiriti sa srpskom okupacijom, progonima i mirnom predajom na klanje.

Odlučili su se na očajnički čin oslobađanja Prijedora ili pružanja bar krika za pomoć braći koji su u moguće boljem položaju iz kojeg bi mogli pomoći.

U zoru 30. maja iz pravca Sredica i Bišćana Ećimovićevi hrabri momci prešli su rijeku Sanu i u jurišu sa zapada iz dijela Starog Grada krenuli prema Policijskoj stanici. Napad je počeo u 4.20 sati.

Slavko se sa svojom grupom probio do parka ispred zgrade Općine, a Asim Muhić do zgrade Policije. Upali su među preneražene JNA-ovce u „Domu Rezervnih Oficira“, drugi do Hotela kojeg su zapalili i gdje su vodili borbe sa Martićevcima u njemu.

Ali Puharska grupa, po svjedočenjima, nije izvršila zadatak napada na kasarnu JNA “Žarko Zgonjanin” što će biti katastrofalno za oslobodilačku akciju, jer 500 obećanih boraca bi dalo zamah akciji.

Vojnici 43. motorizovane tenkovske brigade bivše JNA tenkovima su krenuli na Slavka i družinu. Iz ulice Mire Cikote u pravcu Partizanske ulice ispaljivali su tenkovske plotune. Uspjeli su se održati tri sata na ulicama grada i onda su se morali povući na lijevu obalu rijeke Sane, odakle su i došli.

Srbi su odmazdu izvršili istog dana nad nedužnim civilima u gradskim naseljima koji nisu imali nikakvu povezanost s tim napadom, a onda je nastavljeno razaranje bošnjačkih kuća u ulici Muharema Suljanovića. Potom su krenula hapšenja – u 70 autobusa smješteno je blizu 6.000 bošnjačko-hrvatskih civila koji su postali prvi “stanovnici” zloglasne Omarske.

Srpski mediji objavili su da je u “odbrani svog grada“ poginulo 16 pripadnika vojske i policije, a 19 ih je teže ili lakše ranjeno, među njima i major Zoran Karlica, čije ime danas nosi glavni trg u Prijedoru. Kozarski vjesnik je kasnije pisao kako pripadnici Kurevske čete “nisu odoljeli pozivu džihada i džamahirije…”.

U međusobnoj razmjeni vatre u tih devet dana maja i ratovanja u Prijedoru na srpskoj strani poginula su 22 vojnika i policajca, a na bošnjačkoj otprilike isti broj ljudi pod oružjem i još oko 150 civila, ali i ratnih zarobljenika, koje su Srbi pogubili odmah nakon predaje u Kozarcu.

Slavko Ećimović zarobljen je i podvrgnut užasnim mučenjima. Podlegao je u logoru Omarska od batinanja. Njegovo mrtvo, potpuno izobličeno tijelo bilo je izloženo u naselju Ljubija. Ljudi su pozivani razglasom da vide ostatke heroja koji je umro u stravičnim mukama.

Heroju Slavku Ećimoviću noć poslije pokušaja oslobađanja Prijedora pobili su i obitelj u njihovoj kući u Tukovima – njegovu suprugu Ceciliju, oca Tomislava, majku Mariju, brata Nikolu i snahu Katarinu.

Pukim slučajem nisu ubijena njegova djeca Nikola i Ivana. Oni su preživjeli i veliki pokolj u selu Briševo 24. i 25. jula 1992. godine, gdje je među 67 žrtava ubijen i njihov djed Jozo Jakara, otac njihove majke. Danas djeca pokojnog Slavka i Cecilije Ećimović žive u Zagrebu.

Grob Slavka i Cecilije Ećimović svih godina nakon rata uvijek je prekriven buketima cvijeća. Neko redovno pali svijeće na posljednjem počivalištu ovog nepoznatog heroja.

3.176 ubijenih i nestalih stanovnika Prijedora
32 muškarca, 3 žene i po 1 dijete u prosjeku su dnevno ubijani u tri mjeseca, od kraja maja do kraja avgusta 1992.
102 ubijene djece
258 ubijenih žena
Velid Softić, najmlađe ubijeno dijete – beba od tri mjeseca (posmrtni ostaci još nisu pronađeni)
Zlata Krkić, najstarija žrtva – starica ubijena u 95. godini (posmrtni ostaci još nisu pronađeni)
807 tijela Prijedorčana ni 20 godina nakon rata još nije identificirano
27.000 ljudi prošlo je kroz prijedorske logore (broj utvrđen na osnovu činjenica iz sudskih presuda). Neki su tu samo prenoćili i konvojem otišli dalje u progonstvo, a neki u agoniji proveli i po 70 dana pa ih poslije još držali na Manjači ili u bijeljinskom logoru Batković
458 ljudi ubijeno ili nestalo u Omarskoj
362 zatočenika ubijena u Keratermu

/radiosarajevo.ba