Prije 828 godina napisana Povelja Kulina bana, BiH još ne može vratiti svoj rodni list

Povelja je najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države, rekao je Imamović. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, odnosno knezu, druge države. Originalna Povelja se nalazi u Muzeju Ruske akademije nauka u Sankt-Peterburgu.

Danas se navršava 828 godina od izdavanja Povelje Kulina bana, čiji je značaj za historiju Bosne višestruk. Prema riječima historičara Envera Imamovića, Povelja predstavlja najznačajniji spomenik kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine. To je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru, napisan narodnim jezikom, u varijanti bosanskog jezika, ali i dokaz da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća.

Ovaj dokument izdao je bosanski vladar Kulin ban Dubrovniku, čijim trgovcima se u Bosni garantira puna sigurnost, sloboda kretanja i trgovanja te oslobađanje ih svih taksi. Nažalost, Povelja je već godinama van granica naše zemlje, u jednom od ruskih muzeja.

Krađa Povelje

– Povelja je najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države, pa je za nju uobičajeno reći da je to rodni list bosanske državnosti. Pisana je dvojezično, na dva pisma. U originalnoj varijanti to je bosanski jezik i bosansko pismo (bosančica), u drugoj je isti tekst pisan latinicom i na latinskom jeziku. Izdao ju je 29. augusta 1189. godine tadašnji vladar Bosne Kulin ban Dubrovniku, najvažnijem trgovačkom partneru srednjovjekovne Bosne – kaže Imamović.

Kaže kako postoje tri verzije povelje, a prva, najstarija, nastala je u Bosni, i to je originalni primjerak.

– Druge dvije verzije predstavljaju prijepise originala nastalih u Dubrovniku, malo godina nakon što je povelja tamo stigla. Pouzdano se zna da su se sva tri primjerka do 1832. godine nalazila u Dubrovniku. Original je danas u Rusiji, a tamo ga je odnio nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić. Navodno, šetajući gradom, na ulici je vidio hrpu odbačenih stvari, neke stare spise, među kojima i Povelju – priča Imamović.

U ovu priču, kazuje nam Imamović, posumnjali su historičari i ustanovili da Gagić nije mogao doći do Povelje 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to vjerovatno uz pomoć izvjesnog Đorđa Nikolajevića, koji je te godine po nalogu bečke vlade u Dubrovačkom arhivu popisivao stare rukopise, koji su trebali biti prebačeni u Beč, a među kojima je i bila Povelja. Smatra se da je dotični ruski diplomata do nje došao uz pomoć spomenutog arhivara, svakako uz dobru nagradu.

– Dva, mlađa prijepisa Kulinove povelje iz Dubrovnika su odnesena u Beč 1833. godine gdje su ostali do završetka Prvog svjetskog rata. Tada su vraćeni u zemlju i predati Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Godine 1941. ponovo su odneseni u Beč, s ostalom arhivskom građom, da bi bili vraćeni 1947. godine i od tada se nalaze u Dubrovačkom arhivu – podsjeća Imamović.

Muzej u Sankt-Peterburgu

Naša zemlja je pokušala vratiti Povelju iz Rusije, ali to do danas nije uspjela.

– Od 2000. do kraja 2004. godine bila sam na čelu Odjela za međunarodnu naučno-tehničku i obrazovnu saradnju u Ministarstvu vanjskih poslova BiH i u tom svojstvu do nas je došla informacija da se Povelja nalazi negdje u Rusiji. Zamolili smo tadašnjeg ambasadora BiH u Rusiji Envera Halilovića da vidi gdje se nalazi. On se zaista potrudio i pronašao Povelju Kulina bana u Muzeju Ruske akademije nauka u Sankt- Peterburgu. Halilović je išao tamo i napravljen je zahtjev da nam se ustupi dokument. Nisu nam ga vratili i mislim i da neće, iako je to samo nama bitno. Možda da imamo nešto da trgujemo sa Ruskom Federacijom da bi nam je vratili – kazala je Lamija Tanović, članica Evropske akademije nauka.