Boško i Admira ubijeni su 18. maja 1993. godine na mostu Vrbanja dok su zajedno pokušavali napustiti opkoljeno Sarajevo. Pogođeni su snajperskim hicima. Prvo je pogođen Boško koji je izdahnuo, a drugi metak pogodio je Admiru koja je ranjena dopuzala do svog ubijenog momka, zagrlila ga i preminula.
“Davno je to bilo, u zemlji koje nema više. Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše. Nisu bili iz plemena istog, nisu imali istoga Boga, al’ imali su jedno drugo i san o bjegu iz svega toga”, kažu stihovi pjesme Zabranjenog pušenja posvećene Bošku i Admiri.
Njihov posljednji zagrljaj na mostu Vrbanja trajao je sedam dana. Prolazili su dani i noći, a niko se nije usuđivao skloniti njihova tijela. osmi dan Vojska RS-a natjerala je zarobljenike da ih podignu i odnesu na Grbavicu. Sahranjeni su na groblju u Lukavici, a nakon rata, po želji Admirinih roditelja, njihova tijela prebačena su u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav. Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije vođena i njihov ubica nikada nije otkriven.
Priču o tragičnoj ljubavi prvi je objavio američki novinar Kurt Schork, reporter iz ratnih područja pa tako i iz BiH. On je već nekoliko dana nakon tragedije pisao o Bošku i Admiri.
Fotografija njihovih tijela na mostu Vrbanja obišla je svijet, a CNN ih je nazvao sarajevskim Romeom i Julijom.
Boško i Admira upoznali su se za vrijeme Olimpijade u Sarajevu, 1984. godine. Zajedno su proveli devet godina. To što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije predstavljalo prepreku ni njima ni njihovim roditeljima.
Kada je počeo rat 1992. godine, Boškovi roditelji otišli su iz Sarajeva. Majka Rada molila ga je da krene s njom, ali on nije želio ostaviti svoju Admiru. Vjerovali su da će se rat brzo završiti i da će dobro pobijediti. U maju 1993. godine između Vojske RS i Armije RBiH dogovoreno je da će ovaj par biti pušten na drugu stranu, odnosno da će moći preko mosta Vrbanja preći na Grbavicu. Nažalost, nisu uspjeli.
