U velikokladuškom naselju Podzvizd, čije ime seže i u srednjovjekovno doba, nalazi se misteriozni spomenik koji, prema predajama, a pogotovo novourezanim natpisima, svjedoči historijsku bitku krajiškog naroda protiv vojske pukovnika Josipa Jelačića, tadašnjeg zapovjednika Prve banske pukovnije, a kasnijeg hrvatskog bana.
Spomenik se nalazi tik pored regionalne ceste Velika Kladuša – Bužim i putnicima-namjernicima je gotovo neprimjetan. Sastoji se od dvije kamene piramide postavljene jedna na drugu, od kojih gornja, naizgled betonska, djeluje nepravilno pozicionirana u odnosu donju, kamenu i mnogo veću.
O kamenoj piramidi se jako malo zna, a sagovornik na ovu temu praktično i ne postoji. S druge strane, ono što je poznato, a što i na spomeniku danas piše, jeste da je obnovljen 2007. godine i da je “podignut 1845. godine u znak pobjede Krajišnika nad vojskom bana Jelačića”.
Povod za bitku u Podzvizdu 1845. godine
U knjigama historije malo pomenuti ratni okršaj hrvatskih i bosanskih krajišnika kod Podzvizda 9. jula 1845. godine bio je jedan od posljednjih sukoba na hrvatsko-bosanskoj granici prije austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine u kojem je, s hrvatske strane, zapovijedao Josip Jelačić, kasnije hrvatski ban (1848. – 1859.), a tada pukovnik i zapovjednik Prve banske pukovnije.
Podzvizd je pripadao području Bihaćke krajine, a nalazio se u sastavu Ostrožačke kapetanije i kadiluka Kamengrad. Nalazio se u neposrednoj blizini habsburške granice. Podzvizd, kao i susjedni Vrnograč, dugo su vremena bili u području takozvane ničije zemlje, a Osmanlije su ga zaposjeli 1636. godine, a od 1670., nakon zauzimanja Cetina, konačno su se u njima utvrdili.
Područje oko Podzvizda i Izačića (Bihaćka kapetanija) bilo je geografski najizbočeniji dio serhata i ujedno najdinamičniji prostor kada je riječ o pograničnim incidentima.
Jelačićev napad na Podzvizd u literaturi se najčešće označava kao represalije, čime se primarno upućuje na pravnu pozadinu sukoba. Povod represalijama protiv Podzvizda, prema hrvatskoj autorici Kristini Milković, bilo je ubistvo petnaestogodišnjega krajiškog dječaka Save Vojnovića 5. jula 1845. godine koje se dogodilo u mjestu Široki Tuk na kordonu Prve banske pukovnije.
“Kao zapovjednik pukovnije Josip Jelačić naredio je istragu Vojnovićeva ubistva. Premda je bila provedena u formalnom smislu, o rezultatima istrage bilo je odlučeno i prije njezina završetka. Unatoč tomu što nije bilo ni očevidaca ni dovoljno materijalnih dokaza, za Vojnovićevo ubojstvo i povredu habsburškoga teritorija bili su optuženi osmanski podanici iz Podzvizda. Zaključak istrage Jelačiću je pružao legitimnu osnovu da od osmanske strane zatraži zadovoljštinu i kažnjavanje krivaca. Nedovoljno istraženo Vojnovićevo ubistvo bilo je samo povod za odmazdu zbog drugoga, ranijeg incidenta koji se dogodio na raštelu Lisičjak 18. januara 1845. godine kada je poginulo nekoliko hrvatskih krajišnika, na što je već ukazao Galib Šljivo kao na stvarni uzrok represalija protiv Podzvizda”, navodi Milković u svom djelu ‘Represalije protiv Podzvizda 1845. godine’.
Tijek vojnog okršaja
Pukovnik Josip Jelačić je 9. jula u pola četiri ujutro na hrvatsko-bosanskoj granici rasporedio razmjerno brojnu vojsku od 3.256 ljudi, tj. 1.192 čovjeka u napadu i 2.064 čovjeka u rezervi, a za bitku u Podzvizdu aktivirao je više od polovice ukupnoga vojnog kapaciteta Prve banske pukovnije.
Rijeku Glinu, koja je ujedno bila i državna granica, Jelačićeva vojska prešla je tijekom noći. Šumovit i močvaran teren oko Podzvizda omogućavao je da se pokreti vojske odvijaju u tajnosti, ali je istodobno otežavao njezino napredovanje zbog klanaca i staza za izvlačenje drveta kojima je bio ispresijecan. Krajišnici su, s druge strane, bili naoružani karabinkama i mušketama, a dodatnu im je potporu trebao osigurati top od tri funte koji je bio postavljen na postaji Paunovac.
Hrvatski su krajišnici nesmetano napredovali do Podzvizda, a napali su ga u šest sati ujutro nakon spajanja dviju kolona Jelačićeve vojske. Napad nije bio usmjeren na kulu, iz koje su branioci uzvraćali topovskom vatrom, nego na naselje koje se rasprostiralo u njezinu podnožju, a bitka se vodila doslovno za svaku kuću u kojoj su se nalazili branioci Podzvizda.
Jelačićeva je vojska potom krenula natrag prema hrvatskoj granici i očekivalo se da će je bosanski krajišnici napasti prilikom povlačenja. Bosanska je strana bila mnogo spremnija za obranu nego što se to isprva pokazalo. Prema Jelačićevim podacima, braniocima Podzvizda pridružili su se bosanski krajišnici iz susjednih utvrda Vrnograč, Velika i Mala Kladuša, Todorovo, Cazin i Bila Stina te su u konačnici postali dvostruko brojniji od vojnika koji su se nalazili u napadu. Bitka je, na taj način, imala dva vrhunca – u podgrađu Podzvizda tijekom napada i na području između Podzvizda i rijeke Gline tijekom povlačenja. Konačno, u 9:30 sati vojska se vratila na hrvatsku stranu granice čime su represalije protiv Podzvizda bile završene.
Vojne i diplomatske posljedice represalija protiv Podzvizda iz 1845. godine
Učinak Jelačićevih represalija mjerio se u materijalnoj šteti i ljudskim gubicima. Trećina podgrađa bila je uništena i zapaljena (33 kuće), a ljudski gubici na obje strane bili su znatni. Izvještavalo se o šezdeset mrtvih i 150 ranjenih, od kojih 74 teško ranjena na osmanskoj strani. Među poginulima su bili i neki od lokalnih prvaka. Jelačićevi gubici, nastali uglavnom pri povratku vojske na hrvatsku stranu granice, također su bili znatni: četrdeset mrtvih (među kojima dva časnika), 25 ranjenih, 27 nestalih u akciji i četiri vojnika koja su ostala zarobljena u utvrdi.
“Razloge Jelačićeve odluke da napadne Podzvizd trebalo bi tražiti u želji da kazni bosanske krajišnike zbog prijašnjih povreda granice koje nisu bile sankcionirane. Dio objašnjenja nalazi se nedvojbeno i u Jelačićevoj psihološkoj pozadini. Naime, Josip Jelačić bio je fasciniran očevom vojnom karijerom i duboko suživljen s vlastitom vojničkom profesijom te je čekao trenutak da se iskaže kao vojnik. Budući da su godine od 1815. do 1848. bile duže mirnodopsko razdoblje, jedina prilika za ratovanje u to vrijeme bili su pogranični sukobi na hrvatsko-bosanskoj granici”, navodi Milković.
Unatoč gubicima, Jelačić je represalije smatrao uspješnima jer su uspjele zadati vojni udar bosanskim krajišnicima iz Podzvizda, koji su često sudjelovali u pograničnim incidentima prve polovice 19. stoljeća koje ni habsburška ni osmanska strana nisu uspijevale spriječiti. Habsburška vojna hijerarhija, prije svega zapovjedni general Hrvatsko-slavonske vojne krajine podmaršal grof Maximilian Auersperg i predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća u Beču grof Ignatz Hardegg, nisu bili posve zadovoljni s taktičkom provedbom i uspjehom represalija zbog gubitaka na habsburškoj strani koji su prema njihovoj procjeni bili preveliki.
S obzirom na to da su se pogranični sukobi u najvećem broju rješavali na granici kao pitanja koja su se ponajprije ticala lokalnoga stanovništva, Jelačićev napad na Podzvizd nadrastao je svoje neposredno značenje i u kratkom roku se pretvorio u diplomatski incident na relaciji Zagreb-Travnik, odnosno Beč-Carigrad. Reakcija koju je Jelačićev pohod izazvao na bosanskoj strani bila je snažna. Naoružano ljudstvo koje je došlo iz “bliza i daleka” potvrđuje da u percepciji Bosanaca Jelačićev pohod nije bio ograničena represalija nego prije napad na bosanski teritorij.
Sukob se pokušavalo riješiti na relaciji Generalkomanda u Zagrebu – bosanski valija u Travniku, što je dovelo do intenzivne korespondencije između valije Osman Nuri-paše i generala Maximiliana Auersperga. Pregovori su se istodobno odvijali na dva različita mjesta u Kostajnici i Maljevcu.
Iako se predstavnici dviju strana nisu mogli usuglasiti oko pitanja legitimnosti represalija, mir je bio neophodan i jednoj i drugoj strani, pa su pregovori u relativno kratkom roku okončani, te je donesena odluka o povlačenju vojske sa pograničnih teritorija. – piše Klix.ba
