Sociolog i humanista Halid Dedić, predsjednik Građanske inicijative Bihać, bivši novinar i penzionisani rukovodilac službe za preodgojni tretman kriminalaca, ne uspijeva naći sluha kod vlasti iako već dvije godine upozorava na egzodus građana koji odlaze van granica BiH za poslom i boljim životom. Tvrdi za Oslobođenje da je propuštena prilika da se nešto na vrijeme poduzme.

– Tada je to bio znakovit proces, poput hunjavice pred gripu, koji je upozoravao da se pred ovim problemom ne smiju zatvarati oči. Mladi ljudi su bili vrlo nezadovoljni svojim položajem. Istraživanja su pokazivala da ih veliki broj kuje planove za odlazak jer ih je 70 posto nezaposleno, jer su i oni sretniji godinama čekali na prvo zaposlenje, jer su visokoobrazovani mladi ljudi radili za plate od 400 KM, jer je politika zapošljavanja bila daleko ispod civilizacijskog nivoa, iz pretkapitalističkog vremena; zapošljavani su samo “svoji” u političkom, mafijaškom, nacionalnom i vjerskom smislu, jer su nacionalne oligarhije državu tretirale kao prćiju čijom zloupotrebom se osiguravaju izborni rezultati.

Glas za “svoje”

Mislili smo da je krajnje vrijeme da se progovori o tome i da se nešto uradi na stvaranju uvjeta da naša mladost ostane ovdje. Nastavak iseljavanja će dovesti Krajinu u stanje u kojem nikada nije bila. Krajišnici su posebno osjetljivi na trajno napuštanje kućnog praga. Prije samo 20-ak godina ovdje je životom plaćan svaki pedalj rodne grude. Da smo tada mi pali, geopolitička karta Balkana bi sasvim sigurno posve drugačije izgledala. Naši podaci i apeli nisu doprli do odgovarajućih adresa i došli smo u situaciju da pojava eskalira. Umjesto stvaranja uvjeta za zapošljavanje mladih i podizanja kvalitete njihovog života, vrijeme je trošeno na političke trgovine i preslagivanje snaga u kantonalnoj vlasti.

Kakve podatke imate o odlascima?

– Izuzetno je teško doći do potpunih i tačnih podataka. Oni, zapravo, i ne postoje. Državne institucije vode parcijalne evidencije koje ne govore mnogo. Zavodi za zapošljavanje mogu reći koliko se nezaposlenih kod njih odjavilo zbog odlaska u samo dvije evropske zemlje sa kojima imaju takav sporazum. Mislim da su to Slovenija i Njemačka. MUP će vam reći koliko je ljudi odjavilo boravak u BiH i jasno je da je to mali broj. Možete dobiti podatak o broju onih koji su se ispisali iz bh. državljanstva. To, međutim, čine samo oni čije zemlje ulaska to od njih traže. I tu je kraj. A naši ljudi su profesori, ljekari i radnici u New Yorku i Chicagu, u Beču i Pragu, stručnjaci i radnici u Irskoj, nordijskim zemljama, u Dubaiju, Kazahstanu, Australiji… Niko ne zna gdje i koliko je naših ljudi iselilo. Onda možete zamisliti kako nevladin sektor dolazi do podataka. Traga se za zvaničnim evidencijama, ali i svim drugim podacima koji moraju imati neku vjerodostojnost. Razmjenjuju se podaci između NVO, razgovara sa ljudima u mjesnim područjima i iseljenicima, traže podaci od službi koje kontroliraju državnu granicu, prevozničkih preduzeća… Možete zamisliti na šta bi ovo ličilo da nema našeg interesa i aktivnosti.

Zašto smo se sveli na to da se prema dijaspori ponašamo kao prema nekome ko dođe ljeti i ostavi pare, a sjetimo je se dva dana pred izbore?

– Mislim da to stanje uopće nije slučajno. To je politika u cijeloj državi. Dijaspora je finansijski moćna. To mnogima unutar države koristi. Poznato je da su se brojni naši sugrađani pokušavali vratiti u svoja mjesta i započinjati novi život ovdje. Susret sa našom administracijom, kriminalom, korupcijom, nepotizmom, stalnim ljuljanjem sistema, općom nesigurnošću i sličnim “vrlinama” bh. društva je mnoge oslobodio želje za povratkom. Pobjegli su nazad i radije trpe tretman kakav imaju.

S druge strane, kod ljudi koji su već decenijama van Bosne i Hercegovine i dalje su u mislima i sjećanjima prisutni razlozi zbog kojih su morali otići: progoni, pljačke, ubijanja, razaranja, mržnja. To ih opredjeljuje da na izborima gotovo redovno glasaju za “svoje”, bez obzira na to kakvi su. A to nekima ovdje odgovara. Dijaspora nerijetko bude slamka koja odluči izbore.

Naše vlasti ne barataju tačnim podacima o dijaspori, svađaju se oko popisa stanovništva iz 2013. iako je veliki broj ljudi i nakon njega napustio zemlju. Kako to komentirate?

– I naša statistika je slična državi. Malo šta dobijete od nje i uglavnom nema podatke koji će pokazati temeljne procese u datom vremenu. Svađe su zbog 200.000 Bošnjaka više ili manje. Na tome se dižu tenzije do usijanja, što je, ustvari, bezobrazna i drska manipulacija sa sva tri naroda u državi. Realno pitanje glasi: kakvu korist imaju Bošnjaci ako ih je onoliko koliko federalna statistika bilježi, odnosno kakvu štetu taj broj čini našim Srbima ili Hrvatima? Nikakvu! To je odgovor. I neće činiti nikakvu štetu ili korist nikome u narednih 50 godina. Pa čemu onda tenzije i larma? I podaci relevantnih međunarodnih institucija i organizacija glase da naše iseljeništvo broji između jednog i čak dva miliona ljudi. Iz BiH to niko ne potvrđuje niti negira. Prema posljednjem popisu, nas je u Kantonu oko 270.000. Od 2013. do 2016. iz našeg kantona je samo u Sloveniju otišlo oko 20.000 ljudi, što je iznad sedam posto stanovništva. Uočljivo je veliko povećanje cifri iz godine u godinu. U nepunoj 2017. otišlo je više od dvostrukog broja za svu 2016. godinu. Njemačka redovno apsorbira sve polaznike varilačkih i drugih kurseva po općinama i gradovima USK-a. Šta je sa drugim zemljama i kontinentima?

Svijet je sve manji

U prednovogodišnjoj posjeti USK-u član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je ponovio već poznat podatak da je Njemačka spremna uposliti 200.000 Bosanaca i Hercegovaca, te da polovinu tog broja možemo uzeti mi, Krajišnici. Nezaposleni, obespravljeni, obeshrabreni i zbunjeni Krajišnici se tome mogu i radovati. Niko im, međutim, neće da kaže da bi tada Kanton postao ledina bez ljudi. Kakve su to demografske politike i kuda, ustvari, idemo?

Zagarantovani minimalac u BiH je 410 KM, mnogi još rade za 380 maraka. Da li su takve plate bitan razlog što se odlazi van?

– Naravno da jesu. Pa nisu Bosanci više nepismeni gorštaci koji žive zadovoljno od milosti prirode. Naši oligarsi zaboravljaju da smo se i u prošloj državi školovali, radili, putovali i upoznavali svijet. Naša mladost se apsolutno brzo i suvereno uključuje u informatičku revoluciju i zna da je svijet sve manji. Brzo uče jezike, uspostavljaju poznanstva sa ljudima širom svijeta. Za mlade nema tajni. Naša mladost sasvim ispravno vrednuje svoju poziciju u bh. društvu. Pokušaji da se izdejstvuju promjene nisu dali rezultat i mladost se racionalno opredjeljuje da ode. To je važna sociološka činjenica. Sutra će biti politička, ekonomska, demografska, životna. Od nje će boljeti glava.

Smije li vlastima biti izgovor da su ljudi uvijek išli raditi u inostranstvo?

– Ne. Ovo je nešto drugo. Ranije su ljudi išli na tzv. privremeni rad. Mnogi su radili u inostranstvu cijeli radni vijek. Ali su porodice živjele ovdje. Ovdje su se djeca rađala i odgajala, kuće su građene i otvarane. Sada ostaje pustoš!

/oslobodjenje.ba