Februarski odbrambeni boj označava zaustavljanje i slamanje ofanzive srpskocrnogorskog agresora (SCA) i prelazak u protivnapad snaga 5. korpusa ARBiH. Ofanziva SCA na Okrug Bihać planirana je i pripremljena u komandi glavnog Štaba VRS, a raz-rađena u komandama 1. i 2. krajiškog korpusa.
U njoj su učestvovale jedinice iz 2. krajiškog korpusa: 1. lpr iz Drvara, 3. lpr iz Bosanskog Petrovca, 9. lpr iz Bosanskog Grahova, 11. lpr iz Bosanske Krupe (Krupe na Uni), 15. lpr iz Bihaća i 17. lpr iz Ključa, dijelovi 1. lpr iz Bosanskog Novog iz 1. krajiškog korpusa, jedinice specijalne namjene, dijelovi jedinica korpusne policije, te rezervna policija općina Prijedor, Sanski Most, Bosanski Novi, Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac.Vatrena podrška snagama u napadu obezbjeđena je koncentracijom velikog broja artiljerijsko-raketnih oruđa i tenkova (top 76 i 130 mm, haubice 105, 122 i 155 mm, višecijevni bacači raketa ‘’Oganj’’, minobacači, 60, 82, 120 mm, tenkovi t-55, oklopni transporteri bvp i PAT 20,30 i 40 mm).
Namjera agresorskih snaga bila je da, u slučaju izvršenja bližeg zadatka u narednom zadatku, uključivanjem u borbu jačih snaga iz VRSK od Tržačkih Raštela, LPS do Željeznog polja i uključivanjem paravojnih formacija APZB na pravcu Cazin – Srbljani, pokušaju zauzeti Bihać. Međutim, SCA nije uspostavio koordinaciju sa VRSK i paravojnim formacijama APZB za kružni napad na Bihać. U prvoj fazi boja, naše snage su pretrpjele početni neuspjeh na Grabeškom pravcu napada SCA, dok na ostalim linijama odbrane nije došlo do pomjeranja linije. Uvođenjem svježih snaga iz 501., 505. i 511. brigade prodor agresora je zaustavljen. Uništeni su 1 tenk, 1 oklopni transporter i top ZIS. Neprijatelju su naneseni veliki gubici u živoj sili, što je rezultiralo obustavljanjem ofanzive i prelaskom SCA u odbranu. Rezultat boja bio je slamanje neprijateljske ofanzive uz obostrane velike gubitke. Spriječena je namjera neprijatelja da odbaci naše snage, izbije i posjedne vijenac Grmuško-srbljanskog platoa, te da presječe komunikaciju Bihać – Cazin i uništi hidroelektranu u selu Kostela.
Agresorska ofanziva počela je 6. februara 1994. godine u ranu zoru. Pješačkom napadu SCA prethodila je snažna i dugotrajna artiljerijska priprema napada duž linija odbrane (l/o) od Lohovskih brda do Grmuškosrbljanskog platoa, dok je artiljerijom jačih kalibara dejstvovano po Bihaću, Cazinu i svim naseljima iza naših linija odbrane, čime je agresor pokušao paralizirati naše pokrete ka frontu i unijeti što više straha i pometnji među narodom u zoni vatre. Snažnom vatrom pokrili su sela: Orljane, Sokolac, Vinicu, Čekrlije i Žegar, te gradove Bihać i Cazin. Glavne snage agresor je uputio preko Zaloškog grabeža, a pomoćne duž Alibegovića kose sa Hasinim vrhom i Međugorske kose – Jezerske Glavice. Agresor je na grabeškom dijelu, tj. na glavnom pravcu udara, angažovao snage jačine jedne brigade, a na pomoćnom jedan do dva bataljona. Ciljevi napada SCA bili su višestruki: razbijanje naših snaga na prvim l/o, naročito na gra-beškom dijelu i nanošenje što većih početnih gu-bitaka, zatim izbijanje tih snaga klinom u kanjon r. Une, uništenje HE ‘’Slapovi na Uni’’ u Kostelima i zatvaranje putne komunikacije Bihać-Cazin. U slučaju povoljnog razvoja situacije i uključivanja u borbu jačih snaga iz VRSK od Tržačkih Raštela, Ličkog Petrovog Sela do Željeznog Polja i paravojnih formacija APZB na pravcu Cazin-Cazin-Srbljani, cilj je bio pokušati zaposjesti grad Bihać. Naše snage su pretrpile početni neuspjeh u odbrani na grabeškom pravcu, dok na svim ostalim pravcima SCA nije uspio izvršiti pomjeranje naših l/o, jer je naišao na snažnu i dobro organiziranu odbranu naših snaga. Jedini jači i dublji prodor kroz l/o 501. bbr, u dužini od 4 do 6 km, izveo je SCA u roku od 2-3 dana na grabeškom dijelu, izbivši do linije Mala Zečica – Cerik – Barakovac. U ovim borbama 3. bataljon 501. bbr bio je desetkovan. Uvođenjem svježih snaga iz 501. bbr, “Hamza” i “Gazija” iz 505. Vbbr i dijelova 511. bbr, prodor SCA bio je zaustavljen. L/o se formirala prema sljedećem: Greben iznad Velikog i Malog Založja – Kazazi – Vijenac – Pokojske majine – Cerik – Spahića glavica – Čelar. Vod LARV PVO odbranio je svoje dotadašnje položaje na Vijencu (tt. 453) sa jednom desetinom boraca iz IDč 501. bbr. Iako su snage SCA stalno dobivale nove snage i tenkove, a artiljerija i mino-bacači davali snažnu podršku tim snagama, daljeg pomjeranja l/o nije bilo. U ovim borbama uništena su dva tenka i jedan OT. Na Grmuškosrbljanskom dijelu ratišta SCA je napadao naše snage na Alibegovića kosi sa Hasinim vrhom i Vrškom, te s. Kurtovići. Alibegovića kose. To nisu uspjeli zbog snažnog otpora naših snaga. Tako su njihovi bokovi na Grabežu ostali nezaštićeni i ranjivi.
U toku 7. februara 1994. godine SCA je napala Hasin vrh iz pravca Podova i Grmečkog vrha. Taj napad je odbijen. U ponovljenom napadu uspjeli su probiti l/o 503. bbr na Vršku. Sutradan, združene snage 503. i 504. bbr uspjele su odbaciti snage SCA i ponovo zaposjesti stare l/o na Vršku. I dalje je agresor napadao ova dva objekta u više navrata, ali ih nisu uspjeli osvojiti, niti ostvari-ti svoje ciljeve u pogledu okruženja tih objekata koji su veoma važni oslonci u napadnim i odbrambenim borbama za one koji ih drže. U pomenutim borbama SCA su naneseni značajni gubici. Naše snage, koje su branile l/o na Orljanskoj i Ribićkoj Najžešće borbe su se vodile za Hasin vrh i Vršak. Agresor nije napadao ove položaje bez ra-zloga. Znali su da je Alibegovića kosa bitan objekat za kontrolu Grmuškog i Grabeškog platoa. Pokušali su proboj prema Spahića glavici, a sa sjeverne strane ka Jezerskoj glavici, s ciljem odsijecanja Alibegović glavici, na Sokocu, Dobrenici i Skočaju morale su biti u punoj borbenoj gotovosti zbog agresorskih napada na tim pravcima. Naročita opasnost je bila od mogućeg napada VRSK iz susjedne Republike Hrvatske (RH), za koje pravce bi se teško izdvajale dodatne snage.
Našim izviđanjem uočeni su pokreti snaga iz RH ka Lohovskim brdima, potplješevičkim selima sve do Prnjavora, zatim u rejonu Sadilovac, Mašvina i Kordunski Ljeskovac. I paravojne formacije su bile u pregrupisavanju u rejonu Šturlića i Tršca. Svi ovi pokreti imali su jedan cilj: vezivanje naših snaga na tim pravcima i njihovo umaranje, kako bi olakšali dalje napade SCA ka dolini r. Une u rejonu Grmuškosrbljanskog i Grabeškog platoa. I treći dan napada, 8. februara 1994. godine, je protekao u snažnim artiljerijskopješačkim napadima. SCA je napao Vršak predveče 7. februara i zauzeo dio zemunica. Spremao se da napad produži i 8. februara, ali nije stigao krenuti. U rejon Alibegovića kose 7. i 8. februara 1994. godine pris-tigle su specijalne jedinice 1. Bobr i rano ujutro 8. februara 1994. godine otišli su iza leđa neprijatelja, iza rejona Vršak, s planom da ih napadnu s leđa. Razmjena vatre je bila žestoka. Specijalci SCA iz Prijedora su počeli bježati. Na poprištu je ostalo više mrtvih specijalca, a veći broj je agresor izvukao na svoju stranu. Na pravcu prema Spahića glavici napad SCA je bio usporen, zbog dobro organizirane odbrane i aktivnih dejstava združenih snaga iz 505. Vbbr, 511. Sbbr, 1 Bobr, inžinjerijskog bataljona i drugih snaga koje su branile svoje zlo. Agresor je i dalje nesmanjeno žestoko napadao prema Hasinom vrhu i Vršku, pokušavajući probijanje l/o 503. i 504. brigade. Na ove objekte agresor je bezuspješno napadao iz pravca Podova, Oklanka, Krmečk-og vrha i Crnog jezera. Agresor je tog dana imao znatne gubitke. Očito je bilo da dalje ne mogu bez dodatnih snaga, čiji dolazak je očekivan iz Drvara, Bosanskog Petrovca i Prijedora. Tokom 9. februara 1994. godine, agresor je pojačao intenzitet napada na Grabeškorn i Grmuškosrbljanskom platou. Ova, najopasnija do sada, agresorska ofanziva poznata je kako po broju angažovanih snaga i borbenih sredstava, tako i po intenzitetu i silini artiljerijsko-pješačkih udara na pravcima napada na uzanom prostoru. Ti napadi podržavani su još intenzivnijom artiljerijsko, minobacačkom i tenkovskom vatrom, s kojom pokrivaju sve naše l/o, dok artiljerijskom i raketnom vatrom tuku dubinu teritorija sa gradovima Bihać, Cazin i Bosanska Krupa. Primijećen je dolazak novih snaga koje odmah ubacuju u borbu na pravcu Hasina vrha i Vrška prema Spahića glavici. Agresor je ponovo radiovezom tražio pojačanje, jer je naišao na neočekivanu i dobro organiziranu upornu odbra-nu naših združenih snaga duž napadnutih linija odbrane. Prodori agresora na dubini od 4 do 6 km učinjeni prva tri dana i njihova nemoć na Hasinu vrhu i Vršku, stvarali su sve veću nervozu i bojazan da im je propao prodor u dolinu r. Une. Više se nije moglo govoriti o dnevnom tempu prodora, već kako očuvati dostignute l/o. Naše snage nisu mogle spriječiti granatiranje naselja, gradova i l/o u z/o, jer nisu imale moćna artiljerijska sredstava za uzvraćanje na vatru. Agresor je nastavio artiljerijsko-pješačke napade na sve l/o na Grabeškom i Grmuškosrbljanskom platou u toku 10., 11. i 12. februara 1994. godine. Cilj je bio dijelom snaga razbiti našu odbranu na Čekrlijskoj gredi i sa pravca vijenca, kako bi ugrozio sela Čavkiće, Vinicu, Založje i Čekrlije i glavnu cestu Bihać – Pokoj – Kostela zasipajući sve to jakom pješačkom, PA i minobacačkom vatrom. U ova tri dana zbila su se još dva važna događaja.
U Velikoj Kladuši okupilo se 11. februara 1994. godine oko 1.000 gađana sa zahtjevom da se ide braniti Bihać. Policija APZB je rastjerala učesnike i pohapsila blizu 200 demonstranata. S druge strane na južnoj strani Bihaća, tačnije objekat Mrđa (tt. 489), kojeg su branili bojovnici HVO, 12. februara 1994. godine napalo je 10-15 polupijanih agresorskih vojnika. Ovaj objekat je bio veoma važan za odbranu hrvatskih sela Dobrenica i Skočaj. Oni su ga bez borbe napustili, dovodeći u pitanje efikasnost odbrane Dobrenice, Sokoca i Skočaja. Osmi dan Februarske ofanzive, tj. 13. februara 1994. godine, bio je za neprijatelja dan predaha na ovom ratištu. Snage koje su diktirale žestinu napada pretrpjele su znatne gubitke, a nove nisu pristigle, kako bi se mogao održati tempo napada. Naime, združene snage 5. korpusa odsudno su branile Grmuškosrbljanski plato sa Alibegovića kosom, a uzastopno i Grabeški plato, sve do M. Zečice – Cerika i Pokojskih majina, da bi ih na toj liniji zaustavile, sprečavajući im dalji prodor ka dolini r. Une.
U toku osmodnevne agresorske ofanzive paravojne formacije APZB nisu kretale u ozbiljnija napadna dejstva, što je bilo olakšavajuće za snage 5. korpusa. Vjerojatni razlozi su unutrašnje prirode i dijelom zbog pregovaračkih aktivnosti u vezi sa amnestijom Predsjedništva BiH. Agresor je 14. i 15. februara 1994. godine ubacio u borbu jednu jaču borbenu grupu s ciljem razbijanja i pomjeranja naših l/o u širem rejonu M. Zečice. Ta grupa je otkrivena i razbijena bez ikakvih učinaka. Nakon toga agresor je ubacio novu jedinicu jačine 150-200 ljudi, vjerojatno da prihvate razbijene snage, ali i da sami pokušaju ra-zbiti naše dobro učvršćene l/o, što im nije pošlo za rukom. Nakon odbijanja tog napada naše snage krenule su u p/n u rejonu Cerika i M. Zečice potisnuvši SCA sa dijela ovih linija. Ovaj p/n je podržan minobacačkom vatrom MB 82 i 120 mim. U desetodnevnim borbama od 6. do 15. februara 1994. godine agresorske snage pretrpjele su ozbiljne gubitke. Njihove udarne snage su bile oslabljene i prisiljene braniti dostignute linije u rejonima Barakovac – M. Zečica – Cerik i južne padine Alibegovića kose. Naše snage u rejonima Hasin vrh – Vršak – Jezerska glavica – Kurtovići čvrsto su držale te I/o, ne dozvoljavajući snagama SCA pomjeranje istih, iako su svakodnevno na-padale, naročito prema Hasinom vrhu i Vršku. Na dijelu ratišta sa paravojnim formacijama APZB došlo je do promjena linija u rejonima Rekića i Delića kod Tršca. Uspostavljena je nova linija odbrane za jedan kilometar istočno od ovih naselja. Na pravcu Lučka paravojne formacije izvele su jak napad pravcima: D. Lučka – G. Lučka – Crna gora (tt 408) – Marina glavica, gdje su zaustavljene. I pored pretrpljenih gubitaka 503. Sbbr izvršila je pregrupisanje dijela snaga i krenula u silovit p/n 17. februara 1994. godine na pozicije paravojnih formacija APZB, uz samo jednog poginulog borca. Ponovni sporazum o prekidu borbi između paravojnih formacija APZB i Komande 5. korpusa postignut je 17. februara 1994. godine, nakon našeg zauzimanja Rekića i Delića. Taj dogovor nije primijenjen. Vjerovatno to nije odobrila Komanda SCA, jer im je trebao što jači pritisak paravojnih formacija, radi vezivanja što više naših snaga na tom dijelu ratišta.
Izvor: cazin.net
