Redakciji Cazin.NET-a javila se čitateljka koja je zamolila da se objavi njena priča o događaju koji ju je duboko povrijedio..

Priču prenosimo u cijelosti

Bliži se kraj godine i vrijeme kada mnoge ustanove pozivaju svoje penzionere na “čašicu razgovoraˮ. I to je lijepo. Nisu potrebni nikakvi darovi, dovoljno je pokazati tim ljudima da nisu zaboravljeni. Sve ovo budi u meni gorko sjećanje na ono što sam doživjela u svom preduzeću prilikom ispraćaja u penziju, pa odlučih da Vam ispričam ovu priču bez presedana da biste znali kakvi nam kadrovi vode naša javna preduzeća i ustanove.

Prije otprilike dva mjeseca imala sam ispraćaj u penziju, nakon nepunih 40 godina rada. I upravo na tom ispraćaju doživjela sam poniženje kakvo nisam u cijelom svom radnom vijeku i mojih 65 godina života. Direktor Elektrodistribucije Bihać Zijad Mujagić izbacio me sa ispraćaja u penziju iz prostorija ED Bihać.

Kako obično biva po nekoj našoj tradiciji, a i u cijelom svijetu, penzioner se nakon svog radnog vijeka dostojno isprati u penziju, pa makar sa šoljicom kafe i čašicom pića u kancelariji. Naravno i to je slučaj svaki za sebe. Bivši direktori su za ispraćaj često ustupali svoj kabinet. Nekim kolegama je organiziran ispraćaj u lokalima u gradu (naravno u radno vrijeme), a za ispraćaj pojedinih kolega iz Direkcije išle su delegacije u Sarajevo (naravno sa putnim nalogom i poklonom koje je kupila podružnica).

S obzirom da su se odnosi u našem preduzeću posljednjih godina toliko pogoršali, da liče na udbaške, odlučila sam da, bez obzira na ona nekad lijepa vremena, odem u penziju “tiho i nečujnoˮ.

Međutim, kada sam nakon godišnjeg odmora došla da obavim primopredaju, moje kolege su me ugodno iznanadile, pa sam ipak promijenila svoj naum. Stoga smo se dogovorili da ćemo ipak napraviti ispraćaj jedan petak poslije podne, kako bih mogla da ih počastim u vlastitom angažmanu. Pripremila sam hranu, kolače, piće (u domaćoj izradi) i zamolila direktora da mi ustupi prostoriju za edukacije u petak od 14 sati (nakon edukacije koja je završila u 12 sati).

Pošto me direktor odbio dogovorili smo da se nađemo u jednoj maloj kancelariji (3×3), a kolege sa terena bi svratile poslije 16 sati. Našli smo se oko 14,30 sati i niko se nije dugo zadržavao, kako bi bilo mjesta za sve. Nije bilo ni buke, ni muzike, samo lagani razgovor.

Nažalost, već iza 15 sati direktor je poslao obezbjeđenje sa naredbom da napustimo kancelariju u roku od 5 minuta. Bili smo zatečeni i preneraženi. Za 5 minuta nisam ni mogla sakupiti ono što sam donijela. Ali “ispoštovaliˮ smo naredbu. Tog trenutka nisam možda ni bila svjesna koliko će gorčine stvoriti u meni ovaj postupak, jer mislim da niko nikada nije doživio ovakav ispraćaj. Kolege koje su stigle sa terena u 16 sati nisu više nikoga zatekle.

Objašnjenje koje je poslije direktor dao nekima od kolega bilo je: “Kada JA kažem da ne može, onda ne može!ˮ Je li ovo preduzeće privatno vlasništvo Zijada Mujagića kada može ovako da se ponaša? I šta bi bilo da jeste? Otkud mu to pravo?

Ko je Zijad Mujagić? Čovjek koji je iz profesorske učionice došao u Ektrodistribuciju Bihać prije nekoliko godina. Ljubitelj čašice (da ne kažem ogrezao u alkoholu) kome je potrebno malo vlasti da liječi svoje komplekse. Dok je radio inženjerske poslove nisam pomišljala da ima toliko loš karakter, ali je očito da čovjeka možeš upoznati tek onda kada mu daš vlast. Nažalost, naše stranke izbacuju na površinu ljude bez skrupula, iskompleksirane osobe, ne razmišljajući koliko će to na kraju narušiti ugled stranke, a posebno preduzeća na čijem su čelu.

Ovaj isti direktor prije samo 3-4 mjeseca odlazi u podne na ispraćaj u penziju kolege iz HE Una u Kostelima i tada nema nikakvih problema. Časti naše zaposlenike prilikom udaje svoje kćerke i ni tada nema problema, a istovremeno meni kao dugogodišnjem zaposleniku ne dozvoljava da počastim svoje kolege na odlasku u penziju. Ako je Zijad Mujagić htio da po nečemu ostane zapamćen, onda sigurno i hoće. Umjesto da se bavi direktorskim poslovima i problemima preduzeća, njegova uloga u poslu je očito uloga policajca.

Razmišljaš li, Zijade Mujagiću, o tome da nećeš vječno biti direktor? Razmišljaš li o tome da ćeš i ti jednoga dana otići u penziju, ko će te ispratiti? Ne zovem te namjerno gospodine, jer to nisi. Da bi neko bio gospodin, mora imati minimum kulture, a ti je očito nemaš. Srami se svojih postupaka!

Teško mi je pisati o ovom događaju, ali to zaista boli. Zar nakon toliko godina rada provedenih u ovom preduzeću čovjek može doživjeti ovakav kraj. Gotovo 40 godina radila sam kao diplomirani inženjer elektrotehnike i dugo vremena bila jedina žena inženjer u ovom preduzeću u kojem sam pošteno i savjesno obavljala svoje poslove. Bila sam najstariji zaposlenik i jedina koja sam dočekala ovakav kraj.

Sramota, sramota za jedno javno preduzeće, među vodećim u našoj zemlji!