Prošlo je 23 godine od najstravičnijeg masakra koji su dogodio u ratnom Sarajevu. Tog 5. februara 1994. godine od samo jedne granate ispaljene sa agresorskih položaja, na brdima oko bh. prijestonice, ubijeno je 68, a ranjene su 144 osobe.
Granata nije ispaljena na vojni cilj. Pala je na pijacu Markale, u centru Sarajeva. Svi ubijeni i ranjeni bili su civili. Niko do njih nije držao oružje u rukama, niti je predstavljao bilo kakvu prijetnju onima sa brda. Došli su tu da pokuašju kupiti nešto hrane. Ili jednostavno prošetati, možda se sresti sa nekim koga dugo u ratu nisu vidjeli. Pokušali na kratko živjeti normalan život.
Iako je od ovog zločina prošlo više od dvije decenije, kod porodica poginulih još uvijek su žive slike svega što se tog 5. februara dešavalo. Do u detalje se još uvijek sjećaju trenutka kada su saznali da njihovih najmilijih više nema.
Mersed Ibrulj je postavljao agregat u naselju Alipašino Polje. Supruzi je tih dana govorio da ne ide na Markale. To je, valjda, onaj čudan predosjećaj koji u sebi nosi neklakvu slutnju.
– Čuo sam da je pala granata na Markale. Došao sam kući, ali moje supruge Mirsade nije bilo. Sačekao sam neko vrijeme, ali kako se nije pojavljivala otišao sam u bolnicu Koševo. Počeo sam je tražiti po klinikama, među ranjenima. Neko mi reče da pogledam na spisku poginulih, ali nisam htjeo. Provjerio sam imena svih ranjenih, ali među njima nije bilo moje Mirsade. Tek tada sam otišao do mrtvačnice. Pokušao sam ući, ali u prvom momentu mi nisu dali– ispričao nam je Mersed Ibrulj, a u glasu mu se osjeti ona “knedla” koja često ne da riječima da slobodno poteku.
Rat je stravično, ali i čudno nekakvo vrijeme. Poremeti u nama sve kriterije. Ibruljeve riječi sa distance od 23 godine zvuče možda čudno, ali oni koji su proživjeli sarajevski koncententracioni logor sigurno razumiju o čemu govori. Uostalom, samo u takvom Sarajevu je mogla i nastati rečenica, kada neko umre: “Hvala Bogu umro je prirodnom smrću, nije ga pogodila granata”.
– Na kraju sam ipak uspio ući u mrtvačnicu. Vidio sam ta tijela i našao sam moju Mirsadu. U tom trenutku utjehu mi je pružilo to što je tijelo moje Mirsade bilo čitavo, jer oko nje su bila raskomadana tijela ostalih poginulih – kazuje nam Ibrulj i zastaje, a mi ga više ništa i ne pitamo. Šta pitati i šta se još može kazati nakon ovakvih riječi.
I Vjera Tadić se sjeća dana kada je saznala da joj je poginula najbolja prijateljica.
– Ovdje, na Markalama, poginula je i Jadranka Minić. Imala je samo 39 godina, a na pijacu je došla kako bi svom djetetu pokušala naći nešto hrane. Sjećam se tog dana samo dobili struju. Gledala sam televizor, kad je objavljeno da je bačena granata na Markale. U dnu ekrana su se počela pojavljivati imena poginulih i ja sam pročitala i Jadrankino ime. Zanijemila sam od šoka. Nedugo zatim počeli su emitovati i snimak sa Markala. To je jedan užas koji se ne da opisati. I danas su mi sve te slike pred očima – ispričala nam je Vjera Tadić.
Kao i svih prethodnih godina i ove je organizovana ceremonija sjećanja na žrtve ovog zločina. Dan sjećanja na žrtve zločina na Markalama je ujedno i dan sjećanja na sve ubijene u Sarajevu u toku agresije 1992. – 1995. Na spomen obilježje, koje se nalazi na mjestu gdje je pala granata koja je ubila, ponovimo to još jednom, 68 civila, a ranila 144, cvijeće su položili članovi porodica ubijenih, brojne delegacije i predstavnici institucija vlasti sa svih nivoa, od državnog do općinskog, predstavnici boračkih udruženja, kao i nevladinog sektora.
U ime Vlade KS okupljenim se obratila ministrica rada, socijalne politike, izbjeglica i raseljenih lica Amela Dautbegović. Podsjećajući na razmjere ovog zločina, kao i na sve ono što su Sarajlije preživljavale u toku rata spomenula je i sljedeće:
– Iz tog perioda ostala je izreka da gradom hodaju samo promašeni ljudi. Ova konstatacija stoji samo ako se doda i višestruko promašeni ljudi, jer je na sarajevo ispaljeno na hiljade granata i na milione metaka različitih kalibara – kazala je ministrica.
Okupljenima se obratila i predsajednica Udruženja civilnih žrtava rata KS Senida Karović, podsjećajući da je u Sarajevu u toku rata ubijeno 11.541 građana, od čega 1.601 dijete.
– Ne dozvolimo da zaborav prekrije tijela poginulih. Borimo se za pravdu, da svi odgovorni za zločine budu kažnjeni, kako bi naši najmiliji dobili moralnu satisfakciju – poručila je Karović.
Polaganju cvijeća na pijaci Markale prethodila je Zajednička komemorativna sjednica Skupštine KS, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS.
faktor.ba
