Na potonulom čuvenom brodu “Titanic” bilo je i 39 putnika s prostora bivše Jugoslavije. Među njima su bili i putnici iz Badića kod Bosanske Krupe: Ejdo Rekić, Ćerim Balkić, Redžo Delalić i Husein Sivić. U znak sjećanja na četvericu stradalih Krajišnika na “Titanicu”, u parku kod Doma kulture u Bosanskoj Krupi otkrivena je i spomen-ploča na kojoj su ispisana njihova imena. Njihovi potomci govore za Stav.

Mnogi koji prvi put dođu u Cazinsku ili Ljutu Krajinu kažu da nadaleko nema ljepšeg i prijatnijeg mjesta za život od ovog dijela Bosne i Hercegovine. Bistre zelene rijeke, bujne šume, blaga talasasta brda, srčani i zanimljivi ljudi… Ukratko, u Krajini možete naći skoro sve ono za čim žudi ljudsko srce i izgleda nevjerovatno da neko može napustiti sve ovo i otići negdje u tuđinu. Nažalost, i danas mnogi Krajišnici odlaze iz zemlje svojih očeva. Odlaze, ali se i vraćaju. Tako je bilo i prije stotinu godina. Trbuhom za kruhom, kako bismo ovdje rekli, odlazili su Krajišnici u tuđinu kako bi sebi i svojim porodicama osigurali bolju egzistenciju, koju im tadašnja “najdržava” Austro-Ugarska nije mogla ili nije htjela pružiti.

Karte koštale 1.800 KM

Daleke 1906. godine jedan Krajišnik, Ejdo Rekić iz Ostružnice kod Bosanske Krupe, odlazi u potragu za boljom budućnošću. U Ostrožnici je ostavio porodicu, ženu i šestero djece. Trebalo je tolika usta hraniti i osigurati im budućnost bolju od njegove. Pomisao na to davala mu je snagu i volju da izdrži. Put ga je odveo u Harrisburg, gradić u Pennsylvaniji, u dalekoj Americi. Zajedno s mnogim Bošnjacima iz Bosanske Krajine, tamo se zaposlio u rudniku i nekoliko godina trpio, radio i sakupljao novac.

Nedostajala mu je porodica, rodbina, prijatelji, njegovo selo i žudio je da ih ponovo vidi. Tako se 1912. godine vratio da posjeti familiju. Lijepo odjeven i s puno para, izazvao je pažnju. Mnogi su poželjeli da postanu kao on, posebno njegovi prijatelji koji ga stadoše nagovarati da i njih povede u Ameriku. Ejdo (38) pristade, i tako jednog aprilskog dana s trojicom prijatelja krenu na put. Poveo je sa sobom Huseina Sivića (40), Redžu Delalića (25) i Ćerima Balkića (25). Svi su bili oženjeni.

Oni su bili iz susjednog sela Badić i poznavali su se odranije. Moguće je da su bili u rodbinskoj vezi. Oprostiše se od svojih najmilijih, uzeše svoje stvari i krenuše na put. Nisu ni slutili da će im ovo biti posljednje putovanje. Željeznicom stigoše do Beča, izbaviše potrebnu dokumentaciju, a onda se zaputiše u švicarski Zürich. Kupili su karte za brod kod službenika Viktora Klausa Wildija za 293 švicarska franka. Preračunato u bh. konvertibilnu marku, karta je iznosila nešto oko 1.800 maraka.

Brod koji je četvericu Bošnjaka trebao odnijeti u daleku Pennsylvaniju bio je “Titanic”, tadašnje čudo ljudske tehnike. Ogroman i impozantan brod kretao je na svoje prvo i posljednje putovanje. Bio je to najluksuzniji brod svog vremena, s bazenom, bibliotekom, luksuznim restoranima namijenjenim za uživanje elite koja je skupo platila karte za ovo jedinstveno putovanje. Smatrali su ga nepotopivim. Sama izgradnja broda trajala je tri godine, a više od 3.000 radnika bilo je angažirano na izgradnji. Procjenjuje se da bi, prema današnjim vrijednostima novca, gradnja koštala blizu 167 miliona dolara.

Ejdo i njegovi prijatelji susreli su se s ovim plovećim gradom prvi put u Southamptonu, u Engleskoj. Osjetili su neku vrstu divljenja i strahopoštovanja kada su ga vidjeli i kada su se ukrcali u njegovu utrobu. Takav sjaj i takvo bogatstvo nikada do tad nisu vidjeli, a bili su tek putnici trećeg razreda. O tome kako je bilo u prvom razredu mogli su samo maštati i nagađati, jer su putnici trećeg razreda bili fizički odvojeni od prvog kako svojim prisustvom ne bi uznemiravali one koji su imali para i koji su svoje putovanje masno platili.

Kada su napokon krenuli prema Americi, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim kursem, sjevernijim od propisanog, i time zanemario potencijalne opasnosti od sudara sa santama leda. Uradio je to u nastojanju da osvoji “Plavu vrpcu Atlantika” u svom prvom putovanju u New York. Posada se u početku nije osvrtala na upozorenja koja su stizala s drugih brodova da su se u toj regiji pojavile ogromne sante leda. I dok je kapetan razmišljao o “Plavoj vrpci”, a naši Krupljani o svojim porodicama i dalekoj zemlji u koju su krenuli, četvrtog dana nakon polaska, 14. aprila 1912. godine, u 23:40 sati, nepotopivi “Titanic” i njegovi putnici suočili su se sa svojom sudbinom.

Nakon sudara s ledenim brijegom u sjevernom Atlantiku, u vodama nedaleko od Newfoundlanda, brod je počeo tonuti. Putnici iz Bosne s mnogim nesretnicima “Titanica” nikada nisu stigli do svog cilja. Ledena stijena razbila je pet komora i voda je počela ulaziti u brod. Na brodu je u početku malo ko slutio šta se dešava. Orkestar je i dalje svirao muziku za igru, ali za mnoge je to bio posljednji tango u životu. “Ovdje Titanic! Ovdje Titanic! U opasnosti smo, tonemo”, očajnički je ponavljao telegrafista Jack Phillips. Brod “Carpathia” čuo je očajnički poziv i krenuo u pomoć, međutim, bilo je kasno, vode Atlantika zauvijek su poklopile “Titanic” dok je plovio ka New Yorku. Bila je to najveća tragedija na moru. Od 2.227 putnika i članova posade, samo je njih 706 preživjelo katastrofu. Među utopljenicima bili su i Bošnjaci iz Bosanske Krupe. Njihova tijela nikada nisu identificirana i pronađena.

Potraga za Krajišnicima

Porodice nesretnih Krupljana čekale su i nadale se sve dok iznenada nije stigao haber da je brod koji je prevozio Krupljane potonuo, a svi se oni potopili. Vijest je o ovom događaju blijedjela i skoro pala u potpunosti u zaborav. U novije vrijeme, nakon što su televizijske stanice počele emitirati sadržaje o ovoj tragediji, javilo se i veliko interesiranje javnosti. Ubrzo se pojavila i knjiga Bošnjaci u Americi, gdje su prvi put spomenuti nesretni Krupljani koji su se utopili na “Titanicu”.

Praunuci Ejde Rekića Esad Rekić i Nijaz Tatarević zainteresirali su se posebno za sudbinu svog pradjeda Ejde i počeli prikupljati interesantne podatke o njemu.

– Nije se dugo znalo šta je bilo s našim pradidom. Znalo se da je 1906. godine otišao u Ameriku i tamo radio u rudniku u Pennsylvaniji. 1912. godine došao je ponovo da posjeti familiju i krenuo nazad u Ameriku – započeo je svoje kazivanje za Stav Nijaz Tatarević, praunuk Ejde Rekića.

– Znalo se da je pradid ponovo otišao u Ameriku, ali se nije znalo da je poginuo. Ta informacija došla je kasnije, ali nije se znalo gdje je i kako poginuo. Naša pranena Hanče Rekić često je svojim unucima govorila da se njihov did ugušio kada je đemija u kojoj je išao za Ameriku potonula. Tada su lađu i brod zvali đemija. Negdje pred rat, prije 1992. godine, izašla je informacija o nesreći na “Titanicu” sa spiskovima ljudi koji su poginuli. U tim spiskovima su se našli ti naši putnici, znači, Bošnjaci koji su išli u Ameriku. Vidjeli smo i među imenima i ime našeg pradida, samo što je ime bilo krivo napisano. Nije pisalo Ejdo Rekić već je pisalo Tido Rekić. Moj rođak Eso Rekić, koji sa mnom održava spomenik, to je pročitao prvi. Onda je on intervenirao u Sarajevu i oni su ispravili taj podatak i sada je ime tačno upisano.

Tatarević nastavlja dalje priču: “Znalo se da je pradid poginuo na “Titanicu”, međutim, porodica nije obaviještena detaljno o tome. Za moju rahmetli pranenu doznačena su i neka sredstva zbog smrti njenog muža i njenoj djeci je tada nuđeno da idu u školu. Moj rahmetli did Ibrahim je školovan na osnovu toga što mu je otac poginuo. Vlasnik “Titanica” najvjerovatnije je bio taj koji je osigurao ta sredstva. Ali, ima neki podatak koji je interesantan, ta sredstva koja su doznačena kao pomoć mojoj praneni ona nije mogla uzimati, već su uzimali djeveri, znači, braća od tog mog pradida i jednostavno su braća koristila ta sredstva i trošila ih.”

– Kažu da je taj jedan pradidov brat od tih para kupio toliko blaga da je u Ostružnici gore jedna dolina bila puna krava i volova. To je bilo čudo jedno. I jednom se ona požalila tom svom djeveru da nema para da hrani sebe i djecu i da bi trebalo da joj pomognu. Bilo im je krivo zbog toga i istukli su je tako strašno da su kasnije morali zaklati ovcu, a mješinu navući na nju da bi je na neki način spasili od tih uboja. Mojoj mami, koja je danas živa i koja je unuka Ejde Rekića, govorila je njena majka da je njezin otac Ibrahim Rekić, sin Ejdin, pričao kako su veoma teško živjeli i da su Ejdina djeca bila mala i nejaka tada. Preživljavali su od poljoprivrede.

Imali su neku kravu i od toga su živjeli. Teško je bilo, al’ eto, oni su mogli ugodno i fino živjeti da su ta sredstva koja su bila njima namijenjena stizala do njih. Ipak, moj rahmetli did mogao se školovati. Plaćali su mu školovanje i boravak u Krupi za vrijeme školovanja. Bio je jedini od djece koji se obrazovao. Inače su nudili svoj djeci da idu u školu, ali djeca nisu htjela. Did je završio školu, a onda je poslije toga otvorio trgovinu na Ostružnici, gdje je radio do pred Drugi svjetski rat. I još da kažem, pričali su stariji ljudi, da je taj brat mog pradida ispod jorgana rik’o k’o vo kad je umirao – ispričao nam je Nijaz Tatarević, htijući tako naglasiti kako su okončali oni koji su otimali jetimsku imovinu.

Spomenik žrtvama “Titanica”

Kako bi istina o sudbini Krupljana koji su se zadesili na “Titanicu” u vrijeme njegovog potonuća bila dostupna svim zainteresiranim, potomci Ejde Rekića planiraju prikupiti što više građe o njima i formirati svojevrsni muzej.

– Naš did je bio austrougarski državljanin i putovao je s austrougarskim pasošom. Najvjerovatnije se u Beču u arhivi nalaze podaci o izdatim pasošima. Tamo se može pronaći i neka fotografija do koje pokušavam doći, međutim, ne mogu ni s kim stupiti u kontakt ko bi mogao da pronađe nešto u arhivu. Od toga još nisam odustao. Moj rođak Esad Rekić i ja došli smo na ideju da podignemo spomenik našem pradidu Ejdi i ostalim Krupljanima koji su bili s njim, kako bi ljudi znali šta se desilo – priča Tatarević za Stav.

“Titanic” počiva na dubini od skoro četiri kilometra, a razbacani dijelovi broda prostiru se na površini od gotovo 39 kvadratnih kilometara. Na “Titanicu” je bilo i 39 putnika s prostora bivše Jugoslavije, uglavnom ljudi koji su trećom klasom krenuli preko Atlantika “trbuhom za kruhom”.

– Eso mi je jednom pokazao knjigu 100 godina Bošnjaka u Americi i te neke podatke, i ja onda kažem: “Hajmo ja i ti pokušati da nešto osmislimo, da napravimo neku ploču ili nešto, jednostavno, da javnost zna šta se to desilo. I onda sam došao na ideju da napravim spomenik – kaže nam Tatarević.

– Tražio sam od načelnika da mi odredi jedno mjesto gdje bih to mogao postaviti i on je odredio da to bude u parku kod Doma kulture. Nakon toga sam napravio spomenik koji ima određenu simboliku. Plava betonska podloga simbolizira more, kamen simbolizira ledeni brijeg u koji je udario “Titanic”, a ploča na kamenu nudi osnovne informacije o Bošnjacima poginulim na “Titanicu”. Ovaj spomenik mi održavamo svake godine. Na godišnjicu tragedije na “Titanicu”, ovdje se okupimo i odamo počast našim poginulim rođacima i sugrađanima.

Izvor: Stav