Besim Avdić iz Cazina: Uvjeravao sam usvojitelje da su mi pravi roditelji

Besim Avdić po rođenju je ostavljen u Dom za nezbrinutu djecu u rodnom Cazinu, odakle je ubrzo prešao u zeničku Javnu ustanovu „Dom porodica“.

Majka mu je umrla nedugo poslije njegovog rođenja.

Oženjen i uspješan

– Otac se pored mojih dva brata i sestre nije mogao brinuti još i za mene, zbog čega me ostavlja u dom – počinje svoju priču ovaj 29-godišnjak.

Budući da je usvojen kao beba sa svega dvije godine, života u domu se ne sjeća. Međutim, život s usvojiteljima, kaže, pamtit će zauvijek. Posebno im je zahvalan što su od njega napravili čovjeka.

– Roditelji koji su me usvojili podigli su me na noge, obrazovali i omogućili mi posao, zbog čega sam im neizmjerno zahvalan. Prihvatili su me kao da sam njihovo dijete i mislim da niko nikada neće imati usvojitelje kao što sam ja – govori Avdić.

Avdić: Usvojiteljima neizmjerno zahvalan

Ipak, nikada neće zaboraviti 2006. godinu i ljetovanje kada su mu, kao učeniku trećeg razreda medicinske škole, odlučili reći da je usvojen.

– Kada su mi rekli, nisam vjerovao! Uvjeravao sam se s njima da su mi oni pravi roditelji. Kada su mi polako sve objasnili, svi smo zaplakali. Sjećam se, zagrlio sam mamu, a zatim oca. Bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka u životu – prisjeća se on.

Iako je dijete iz doma, danas je itekako uspješan čovjek, sretno oženjen, živi i radi u Njemačkoj. Svoj uspjeh u životu zahvaljuje usvojiteljima koji više nisu živi.

Bilo predrasuda

– Bilo je predrasuda. Djeca su me zadirkivala i provocirala što sam usvojen. Međutim, ljudi koji ne znaju šta znači biti usvojen uvijek će komentirati i ismijavati, a oni koji znaju i ne pričaju o tome – iskren je on.

Osobama koje su usvojene savjetuje da se ne stide te činjenice, a svim roditeljima koji razmišljaju da ostave dijete u dom poručuje da je to velika greška. O svom životu planira napisati i knjigu “I ja sam usvojen”.

Želi da upozna braću i sestru

Nakon smrti usvojitelja, Besimu je životna želja upoznati svoje braću i sestru.

– Da mi je saznati gdje su, jesu li živi, znaju li za mene. Ne bih uopće imao strah, naprotiv, želja da ih upoznam jača je od svega – kaže Avdić.

avaz.ba

Related posts