Poznato je kako Bosna i Hercegovina, funkcionira u sadašnjem obliku kao proizvod Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona, koje je kako svi znamo potpisan 1995. godine. U tome smislu, svoj najveći doprinos dale su Sjedinjene Američke Države koje su organizirale pregovore u Daytonu, Ohio, sa ciljem zaustavljanja krvavog rata u Bosni i Hercegovini, pa tako možemo konstatirati da je to američki proizvod.
Daytonski sporazum, zapravo, ima samo četiri stranice teksta, koje imaju i svoje autentične prijevode, odnosno to je ono što često vidimo u medijima, tih nekoliko stranica koje završavaju sa potpisima predsjednika BiH, Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije (koja je sve to potpisala u ime entiteta Republika Srpska) uz šest potpisa svjedoka/garanata Daytona: SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Europa. Ostatak Daytona, tačnije svih 11 Anexa, potpisale su neke druge osobe i taj dio nije nikad zvanično preveden, iako je tadašnji visoki predstavnik Carl Bildt probao organizirati komisiju koja je trebala službeno prevesti sve Anexe, a među njima i Ustav BiH, što se, na žalost, nije dogodilo jer se, kako je on tvrdio 1996. godine, nije mogao usuglasili služeni prijevod. Posljedica toga jeste da i dan danas imamo sve Anexe u službenoj verziji samo na engleskom jeziku, što znaći da je jedina službena verzija Ustava BiH, ona na engleskom jeziku. Zašto je ovo važno? Odgovor je jako jednostavan i sastoji u tome da je Daytonski sporazum pisan jezikom i terminologijom anglo-saksonskog prava, pa svako njegovo tumačenje terminima kontinentalnog prava, dovodi u sumnju tačnost interpretacija. Zato danas imamo ovaj sistem u kojem svako tumači Daytonski sporazum, a posebno Ustav BiH, onako kako mu tom političkom trenutku odgovara.
Da samo malo uđemo u teoriju međunarodnog prava i kažemo da postoje dva načina provođenja međunarodnih sporazuma:monistički (monizam) i dualistički (dualizam) pristup. Monizam znači, kako se međunarodni sporazum provodi direktno, onako kako je potpisan, dok dualizam (koji je prisutan u germanskoj pravnoj nauci) kaže da se na temelju međunarodnog sporazuma donose odgovarajući zakoni ili akti kojima se obezbjeđuje njegovo provođenje. Odnosno, time se omogućava da se međunarodni sporazum primjenjuje, ali putem donešenog zakona, koji se može mijenjati i prilagođavati u okviru normi potpisanog sporazuma. Kako se u Bosni i Hercegovini, Okvirni mirovni sporazum iz Daytona provodi kroz monistički pristup, odnosno direktno, onda ga, svakako, treba tako i posmatrati. To na isti način podrazumijeva da se on provodi integralno, sa svim svojim Anexima, uključujući Ustav BiH, koje je zapravo Anex 4, jer kako znamo ovaj najviši akt nikad nije ratificiran, niti objavljen u Službenim novinama, tako da se i Ustav BiH provodi kao dio Daytonskog sporazuma. Tako ga tretira i Ustavni sud BiH. Šta to zapravo znači? Kako ova zemlja nema ratificiran i objavljen Ustav BiH, to znači kako bi se nakon potpisivanja Daytona, trebao po prvi put donijeti ustav ove zemlje, iako postoje slobodnija tumačenja da se može vršiti intervencija na njega, putem dvotrećinskog usaglašavanja u zakonodavnim organima, ali ipak, kako nemate službeno objavljen Ustav BiH, onda se stvara potreba da se on po prvi put donese u ovim novim, daytonskim okolnostima. E sad dolazimo na značajan dio?
Međunarodno pravo jasno kaže da svaki sporazum koji je donesen pod prisilom (lat. Clam, Vi, Aut Precario) nema pravosnažnost, odnosno laički rečeno – ne važi. Kad se podsjetimo onoga što je rekao Europski sud za ljudska prava iz Strassbourga, u predmetu »Zornić« u svom stavu pod brojem 43. koji kaže: »Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstituentne narode” kako bi se osigurao mir.« Čim postoji termin »bilo je neophodno« to znači da nije bilo dobrovoljno, odnosno pod prisilom. Još jasnije, to bi trebalo značiti da taj dio odredbi Daytona, pa čak i cijeli sporazum mogu biti dovedeni u pitanje, jer je nedostajala dobrovoljnost u njegovom zaključivanju.
Na kraju, podsjetimo se i Ustavnog zakona BiH, od 12. decembra 1995. godine, kojim se prihvata Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, ali pod uvjetom da se isti provodi ili će u suprotnom sve biti vraćeno na prethodno stanje, a to je Republika Bosna i Hercegovina, sa svojim Ustavom RBiH, jer je ona bila međunarodno priznati subjekt, što znači i konzument međunarodnog prava.
Ovo se odnosi na sve one, koji preslobodno tumače odredbe Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, posebno Ustav BiH, kao Anex 4, koristeći takve interpretacije u svoje političke svrhe, a da zapravo možda i nisu svjesni da bi time mogli poništiti kompletan Dayton i vratiti pravno stanje na ono koje je bilo prije njega, tačnije Republika Bosna i Hercegovina. kao međunarodni priznat subjekt bez RS-a ili tadašnje HRHB-a, jer oni nemaju nikakav međunarodni subjektivitet. Ovo bi moglo postati još značajnije, ako bi recimo Ustavni sud BiH vršio intervencije prema Daytonskomsporazumu, koristeći jako slobodne interpretacije neslužbene verzije Ustava BiH (neki njihov neslužbeni prijevod), kao pravni osnov za svoje odlučivanje ili još konkretnije, ako bi usvajanjem apelacije Borjane Krišto izvršio intervenciju na Washtingtonski sporazum, potpisan 1994. godine, iz kojeg je proistekao Ustav Federacije Bosne Hercegovine. To bi u pravnom smislu moglo svašta nešto značiti. Ostavljam vašoj mašti na volju da sami zaključite, šta se može desiti ako bi se intervencijom Ustavnog suda BiH uzurpirao neki od međunarodnih sporazuma (recimo Washtingtonski sporazum) i koje bi pravno stanje tada važilo. Priča uopće nije složena, ako se ona pravilno akceptira, ali evo iznoseći i dokumenta koja to potvrđuju, želim iskazati svoju bojazan da zarad partikularnih političkih ciljeva, kompletan sistem može pasti. Da dodamo još i ovo. Postoje razmišljanja u pojedinim nevladinim organizacijama, da se piše apelacija prema Međunarodnom sudu pravde u Haagu, sa traženjem da se Okvirni mirovni sporazum iz Daytona stavi van snage jer je donesen pod prisilom, a i nije se provodio onako kako je zamišljen. Tako nešto bilo bi usmjereno na poništenje sadašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, koje vidno ne funkcionira, pa se čak i politički djelatnici koriste lošim interpretacijama Daytona ili Washingtona u svoje političke svrhe, makar one značile i totalnu diskriminaciju.
Za drugi put ćemo ostaviti one interpretacije da građanski koncept podrazumijeva unitarnu državu, a kao onda to znači stvaranje majorizacije i neki islamski karakter, što naprosto nije tačno. Postoje tri vrste oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno (državna zajednica). Kad čujete one da napadaju unitarno uređenje, onda trebate znati da se ti isti zalažu za federalno ili konfederalno uređenje, tačnije, za podjelu Bosne i Hercegovine, vrlo izvjesno po etničkim linijama. Zašto se tome niko javno ne suprotstavlja? Ne znam, vjerovatno neznanje u političkim elitama.
Teoretski razmotriti takve pravne okolnosti, može biti zabavno, ali ja u stvari priča jako ozbiljna.
Piše: dr Slaven Kovačević za Vijesti.ba
(Vijesti.ba)
