Posljednje dvije haške presude uzdrmale su region i stavile tačku na jednu bolnu epohu. Same reakcije na presudu osuđenim ratnim zločincima Ratku Mladiću i bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne otkrile su mnogo toga o nama. Mnogi se još nisu spremni suočiti s istinom i zarad političkog cilja spremni su na razne krize i blokade. S druge strane, dostojanstvo žrtava palo je u drugi plan, iako bi trebalo biti uzor ponašanja i stava prema presudama.
Prvo je presuda Ratku Mladiću pokazala kako je za mnoge srpske političare iz RS-a i Srbije taj osuđeni zločinac i dalje heroj, poput Milorada Dodika koji se ne libi to jasno naglasiti na konferenciji za medije. Nakon toga smo slušali salvu osuda tih istih političara na račun Haškog tribunala.
Tako su stizale poruke da je to politički sud, da sudi samo Srbima, da donosi političke odluke i slično.
Sedam dana nakon toga stigla je i povijesna pravomoćna presuda bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne u predmetu “Prlić i ostali”, koju je obilježio Slobodan Praljak izvršivši samoubistvo u sudnici tako što je popio otrov. Dosuđeno je da je Hrvatska učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu preko tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i ministra odbrane Gojka Šuška te da je riječ o međunarodnom sukobu. Teret je to s kojim će se Hrvatska morati nositi, ali nije dugo trebalo da počnu stizati kritike na presudu i iz Hrvatske.
Hrvatski državni vrh, ali i politički predstavnici bh. Hrvata odbacili su presudu da je riječ o UZP-u i da je Hrvatska ratovala u BiH te su po uzoru na brojne srpske političare poručili da je pravda selektivna, da nije bilo UZP-a i da je donesena politička odluka. Upućene su brojne kritike na račun Haškog tribunala, istog onog tribunala koji je za njih bio dobar kada je oslobodio generala HV-a Antu Gotovinu.
I dok su se političari gotovo takmičili ko će žešće “osuti paljbu” po Hagu i čim prije tim bolje krivicu presude, koja je bila individualna, prebaciti na cijeli jedan narod, žrtve i porodice žrtava su pozivale na mir i prihvatanje presude. Apsurd te situacije je što su žrtve u ratu bile na prvoj liniji patnje, dok su političari u ratu i nakon rata uglavnom u sigurnoj zavjetrini pa sa sigurne distance morališu o ugroženosti i kolektiviziranju krivice.
Malo ko je od konkretno hrvatskih, a i srbijanskih medija prethodnih deset dana isticao žrtve i zločine. A civilnih žrtava je bilo mnogo. Stradalo je najviše bošnjačkih civila i to 31.107, zatim srpskih civila 4.178 te hrvatskih 2.484. I pored svega, žrtve i porodice stradalih pozivaju na mir, na dostojanstvo i na izgradnju mirne i bolje budućnosti, dok im paralelno političari smetaju u tome kolektiviziranjem presude na cijele narode.
