Dvanaest kilometara istočno od Bužima, nadomak starog grada Čavnika, nalazi se prirodni fenomen nazvan Svetinja. Svake godine šestog maja hladna voda poteče tačno u podne, čemu prisustvuje hiljade hodočasnika. Tradicija korištenja izvorske vode Svetinja seže u daleku prošlost, otkada se zna za njenu ljekovitost i fenomen njene majske pojave. Voda izvire i slijeva se niz vodopad visine 16 metara
Područje Unsko-sanskog kantona oduvijek je bilo poznato po ljepoti svojih krajolika. Zaista, malo ćete gdje na ovako malom prostoru naći toliko zanimljivih i lijepih stvari koje kod svakog čovjeka izazivaju neskriveno divljenje. Jedan od bisera u nepreglednom đerdanu prirodnih ljepota Krajine svakako je i Svetinja u općini Bužim. Ovo mjesto, poznato kao izletište i omiljeno okupljalište šumara i lovaca, ukrašeno je okolnim bujnim šumama, malim pećinama i uzanim poljanama koje na svom putu prema dalekom Crnom moru presijeca neobično čist potok Čavica. Međutim, ono što Svetinju čini neodoljivo privlačnom jeste čudesni izvor koji stoljećima oduševljava i zbunjuje ljude. Zbog njegovih svojstava, dio mjesnog stanovništva naziva ga i Ibret‑vrelo, što bi u prijevodu trebalo značiti “čudesni izvor”, odnosno izvor koji izaziva čuđenje. Ovaj izvor, za razliku od ostalih, ne izvire uvijek, nego periodično, tako što u određenim danima voda po nekoliko puta presahne pa ponovo poteče. Stariji stanovnici tvrde da se praćenjem mjesečevih mijena, odnosno kretanja mjeseca, može utvrditi kada će voda poteći, a kada stati. Za izvor se priča da ima izvanredna ljekovita svojstva.
IBRET-VRELO I DOBRO SELO
Za naučno objašnjenje ovog fenomena pitali smo Amira Sijamhodžića, profesora geografije iz Bužima. “Ovakva vrsta izvora naziva se potajnica. To je tipički krški izvor iz koga voda izvire na mahove, u pravilnim vremenskim intervalima. Odnosno, izvor jedno vrijeme daje vodu, a zatim presuši. Rad potajnice objašnjava se specijalnim sistemom pukotina, prslina i kanala koje stoje u vezi s nekim proširenjem u unutrašnjosti brda ili planine. Naime, podzemna se voda pukotinama sliva u jedan rezervoar koji je s površinom povezan inverznim sifonom. Kada se rezervoar ispuni vodom do vrha izlaznog sifona, u jednom se momentu uspostavi vakuum te dolazi do isticanja vode po principu krive natege. Cijeli je proces istovjetan pražnjenju bureta crijevom. Pošto je isticanje vode veće od pritjecanja, rezervoar se isprazni i izvor presuši. Nakon toga, ponovo počinje punjenje rezervoara i funkcioniranje potajnice odvija se ciklično.”
Svetinja ili Ibret‑vrelo udaljeno je od Bužima oko 12 kilometara. Spada u širi predio Dobrog Sela. Kažu da su ovo naselje nazvali Dobrim Selom jer obiluje izvorima pitke vode, šumama, livadama i oranicama, ukratko, svim onim što treba čovjeku da dobro živi. Svetinja izvire na ivici šume, podno jedne manje litice, kakvih u velikom broju ima razbacanih po cjelokupnom području, teče svojim kamenitim koritom nekih tridesetak metara, a onda se, uz snažan šum, sa sedrene stijene visoke dvadesetak metara obrušava prema potoku Čavici. U tom svom pohodu voda klokoće i huči, prska, pjenuša se i bijeli poput snijega. Svojim zvucima učestvuje u predivnoj i melodičnoj skladbi prirode.
Zbog svojih draži, ovo mjesto često je na meti posjetilaca, a o njemu su još davno ispripovijedane legende. Prema jednoj od njih, davno, u vrijeme osmanske uprave u Bosni, kroz Svetinju je jednog vrućeg ljeta prolazila trgovačka karavana koja se ovdje zaustavila kako bi se odmorili trgovci i konji. U karavani se nalazila jedna slijepa djevojka, kćerka vođe karavana koju je otac uvijek vodio sa sobom pošto se niko drugi nije mogao brinuti o njoj. Kako je dan bio nesnosno vruć, a djevojka žedna, poželjela je da se napije i, pipajući rukama, krenula u pravcu vrela koje je šumilo u blizini. Kada je napokon stigla do vode, napila se, umila lice i tada je osjetila da joj se vraća davno izgubljen vid. Ugledavši čudo, trgovci su ovo mjesto nazvali svetim, a tako se i danas zove – Svetinja.
Druga legenda govori o jednoj slijepoj starici koja je došla u šumu sa svojim magarcem, koji je poznavao put do kuće, kako bi prikupila drva za ogrjev. U šumi je nešto prestrašilo magarca pa je pobjegao, a starica ostala sama. Tumarajući šumom, ožednjela je, a negdje u blizini čuo se šum vode. Nesigurnim korakom uputila se prema tom privlačnom zvuku i naišla na izvor. Slijepa se starica tu napila vode, umila lice, a zatim progledala. Od silne je radosti vodu blagosiljala i nazvala svetom.
Ovo su samo neke legende, a ima ih još koje govore o Ibret‑vrelu. Prava je istina i dalje skrivena, jer naučna istraživanja ovdje nikada nisu provedena. Možda je tako i bolje, jer tajanstvenost daje cijeloj priči novu dimenziju, a ljudima u nevolji nadu koja im pomaže da lakše podnose svoju tešku sudbinu.
“MUBAREĆ‑VODA”
Posjeta izvorištu Svetinji duboko je ukorijenjena u tradiciji stanovništva ovog kraja. Svake godine šestoga maja brojni mještani, kao i posjetioci iz udaljenih krajeva, dolaze ovamo da prisustvuju neobičnoj igri vode. Neki su tu da pronađu zabavu i vide čudesno vrelo, a neki dolaze tragom legendi kako bi pronašli lijek za bolesne oči. Na malehnom platou ispod izvora kao i podno stijene s koje se voda obrušava skupi se po nekoliko stotina ljudi. Svi oni s raznim posudama žure da zahvate vodu koja prva poteče, jer smatraju da je takva voda najljekovitija. Tako je bilo i ove godine. Nekoliko hiljada ljudi iz cijele BiH, iz Srbije, Hrvatske, Austrije… skupilo se u blizini izvora. Kolona automobila i autobusa duga i po četiri kilometra polahko se probijala prema izvoru. Bili su tu i pješaci, biciklisti, motociklisti, putnici u autobusima, i svi su imali samo jedan cilj – doći do ovog čudesnog izvora.
Među ovim čudnim hodočasnicima veliki je broj bolesnih. Zatekli smo ljude iz skoro svih zemalja regije. Među posjetiocima upoznali smo Sašu Ćirovića, koji je ovamo došao s porodicom čak iz Crne Gore. Došao je dan prije. S njim su bila bolesna djeca Anita i Jasna. Jedna od njih vidi tek trideset posto, dok druga vidi još manje i, pored toga, ne može govoriti. “Čuli smo od ljudi za ovo vrelo, a vidjeli smo i na internetu. Saznali smo da je prošle godine jedan slijep dječak progledao, pa smo došli i mi. Nadamo se da će nam ova voda pomoći. Nije nam bilo naporno doći čak ovamo iz Crne Gore, jer čovjek je za svoje dijete spreman sve da učini”, naveo je Saša Ćirović.
Iako su stotine ljudi s posudama u rukama željno iščekivale da ova “mubareć‑voda” poteče, to se nije desilo. Potekla je manja količina i ubrzo je i to stalo. Nadanja su bila uzaludna, pređeni put također. Čudesni izvor uskratio je okupljenima svoju vodu. I to se dešava.
Bužimski imam u penziji Nijaz ef. Hadžić istaknuo je da je voda Božija blagodat, a svaka blagodat mora da se traži i zasluži kod Boga. “Drugi put kad dođete ovdje, okupajte se, pristojno obucite, uzmite abdest i pokrijte se, a onda tražite da vam Allah da vodu i u njoj lijek. Ovdje treba da se klanja i uči, a ne da se pije i psuje”, zaključio je efendija Hadžić. Nakon govora, zajedno sa prisutnim proučio je dovu za ozdravljenje bolesnih i pomoć ljudima u nevolji.
Uprkos svemu, brojni posjetioci ostali su da čekaju vodu da dođe. Dva, tri, pet, šest je sati prošlo. Ništa! Tek pred sami suton, kada su se skoro svi razišli, voda je krenula, kao da je sa svima htjela da se igra i svima da prkosi. Bilo je prilično kasno i počelo je kišiti. Krenuli smo i ostavili vrelo u njegovoj tajanstvenosti. Ostavili smo ga da svojim šumom priča čudesne priče i radoznale i bolesne zove da ponovo dođu naredne godine.
/STAV
