Sve više građana u Bosni i Hercegovini stiče kuću ili stan sklapajući ugovore o doživotnom izdržavanju i brinući se o usamljenim starijim licima, tvrde notari.
Naime, najčešće putem oglasa osobe koje nude uslugu brige i oni kojima ona treba uspostave kontakt te zbog obostranog interesa sklope ugovor o doživotnom izdržavanju.
Iako zakonski nasljednici često pokreću tužbe zbog ovih ugovora, na sudu ih je skoro nemoguće oboriti, jer je imovina, koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, izuzeta iz nasljeđivanja.
Prošle godine u Federaciji BiH sklopljeno je 1.911 ugovora o doživotnom izdržavanju, u Brčko distriktu 78, dok Notarska komora RS ne vodi evidenciju o zaključenim ugovorima.
Nikola Gojković, predsjednik Udruženja penzionera Banjaluka, navodi da prilikom sklapanja ovih ugovora ima i dobrih i loših primjera.
“Ima pohvalnih priča, jedna žena je čak otišla u Zagreb i živjela sa starijom osobom, nakon čega je naslijedila njegovu nekretninu. Takođe, poznajem jednog doktora koji je nakon smrti supruge angažovao ženu koja mu je kuvala, spremala i pomagala u domaćinstvu, ali je na kraju dana odlazila kući. Poznajem i jednog nepokretnog čovjeka koji se vratio iz Švajcarske i potpisao ugovor s jednim siromahom, koji se sad o njemu adekvatno brine”, priča Gojković.
Prema njegovim riječima, ima i negativnih primjera, gdje davaoci izdržavanja jedva čekaju da one kojima pomažu preminu i dočepaju se imovine.
Adem Jakupović, predsjednik Notarske komore Federacije BiH, potvrđuje da su ovi ugovori sve češći na našem području i da se za deset godina njegovog rada kao notara nije desilo da ovakav ugovor bude oboren na sudu.
Kaže da se najčešće na ovaj korak odlučuju starije osobe koje žele za vrijeme svog života pravno osigurati da će se neko o njima brinuti.
Prema jednom oglasu iz Sarajeva, mladi bračni par s trogodišnjim djetetom, koji nema vlastitu kuću, traži starija lica za doživotnu brigu u zamjenu za nekretninu.
“Živjeli bismo s njima u njihovom domu, što znači da mi finansiramo sve potrebne troškove, režije, hranu, higijenske potrepštine. Imamo i svoj auto za sve potrebe, kao što su odlasci na preglede i gdje god treba”, navodi ova porodica, dodajući da starijima ne bi pružili samo doživotnu skrb i njegu već i mnogo više od toga.
Slada Ivelić, predsjednica Notarske komore RS, kaže da se na sklapanje ugovora najviše odlučuju stari ljudi bez djece i oni kojima porodica ne pruža pomoć, koji su napušteni.
Dešava se i da roditelji sklope ugovor s onim djetetom koje im pruža najviše njege, pažnje i brige ili pak s bračnim supružnikom želeći da se pravno osiguraju.
“Svijest naših ljudi još nije porasla na taj nivo da idu u domove za stara lica iako su oni dobro opremljeni. Prikladnije im je biti s osobom od povjerenja, za koju smatraju da će zaista do kraja života ostati s njima, paziti i brinuti se o njima”, navodi Ivelićeva.
Ističe da se zna desiti da se odnosi međusobno poremete, tada ugovarači sporazumno raskinu ugovor kod notara, pri čemu jedna strana od druge može zahtijevati određenu naknadu za pružano uzdržavanje.
Ako se ne dogovore, idu na sud.
Kako navodi, ugovor je aleatoran pravni posao, odnosno neizvjesan, pa u slučaju da na primjer jedan od ugovarača premine, može trajati i samo jedan dan.
/nezavisne.com
