Dvadesetjednogodišnji Suljo Keranović iz Cazina i ove godine će voziti biciklistički maraton Bihać-Srebrenica, a u razgovoru za naš portal istakao je kako ga je jedan događaj posebno motivisao na ovogodišnji maraton.
Suljo Keranović iz naselja Gornja Koprivna u Cazinu član je Biciklističkog kluba Cazin i već šest godina se bavi biciklizmom. Ove godine će peti put učestvovati na biciklističkom maratonu Bihać-Srebrenica, dugom više od 500 kilometara.
Kako je kazao u razgovoru za naš portal, bavljenje biciklizmom zahtijeva veliki napor, pogotovo za osobu poput njega koja nema ruku.
“Svaki kilometar je težak, a prilikom svakog kočenja imam jake bolove u ruci na koju sam oslonjen, budući da njom istovremeno i kočim. No, sve se jakom voljom može postići i prevazići. Inače, ovogodišnja ruta je malo izmijenjena i duža za 10-15 km pa ćemo drugi dan ući u neke druge gradove, kao što su Bugojno, Novi Travnik, Kakanj i Visoko”, govori Suljo.
Za put dug 500 i više kilometara ovih dana trenira i priprema se više nego inače. Kaže da je potrebno blizu 20 dana “dobrog treninga” za maraton, gdje bi dnevno trebalo proći 30 do 50 kilometara.
“Pripreme sam počeo prije mjesec i po, međutim kada sam trčao u Sarajevu u toku ramazana, nakon jednog iftara povrijedio sam petu te mi je nakon ljekarske dijagnoze ustanovljen petni trn. Nisam se uopće mogao kretati, samo sam išao na fakultet polagati ispite. Malo mi je falilo da odustanem od maratona, jer sam imao baš velike bolove. No, uz dobru terapiju, oporavio sam se kroz 15-ak dana. Čim sam se vratio u Cazin, počeo sam voziti svoj bicikl. Ovih dana vozim bicikl minimalno 40 km dnevno”, govori Suljo.
Ističe da ga ovih dana muči i desno koljeno, odnosno stara povreda. Naime, dva mjeseca pred učestvovanje na prvom maratonu u Srebrenici, prije pet godina, Sulju je udario auto dok je vozio bicikl.
“Tada sam bio u gipsu od glave do struka i od struka desnom nogom do zgloba. Praktično, sav sam bio u gipsu: nisam mogao sam jesti i piti, a u tom stanju sam bio mjesec dana. Nakon što sam skinuo gips, radio sam vježbe po preporuci jednog fitnes trenera kako bih lakše oporavio nogu, jer je desna noga nakon skidanja gipsa izgledala suha, kao da nema nijednog mišića. Te vježbe sam radio 15 dana i jako su mi pomogle, nakon čega mi je ostalo 15 dana za pripreme na terenu prije početka maratona. I, hvala Bogu, te godine sam otišao na svoj prvi maraton u Srebrenicu”, prisjeća se Suljo.
On ističe da ove godine ima posebnu motivaciju za učestvovanje u maratonu.
“Do sada sam pet puta vozio maraton, a samo jednom sam bio u Srebrenici mimo dženaze i dana ukopa. Radilo se o nedavnoj univerzitetskoj posjeti Srebrenici, čiji je cilj bio da studenti operu nišane u Memorijalnom centru Potočari. I u jednom momentu, dok sam sapirao nišane, ugledao sam kako brišem nišan osobi koja se zove Suljo koji je ubijen kada je imao 21 godinu. Toliko godina ja imam sada. I u tom momentu, vidio sam sebe na tom nišanu i tom mezaru. Pomislio sam šta je njemu u životu oduzeto… Tom Sulji, mom imenjaku… On neće imati djecu, kuću, neće se radovati osmijehu svog djeteta, nije dobio priliku da zaradi svoju prvu platu. Možda nikad nije upoznao nijednu djevojku, nije imao priliku ni da se zaljubi. Zamislio sam opet sebe u tom mezaru i taj Suljo je presudio da i ove godine učestvujem, a ako Bog da i idućih godina”, priča naš sagovornik, duboko uzdišući.
Inače, Suljo je odličan student Socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je upravo ovih dana uspješno završio drugu godinu.
“Nedavno sam radio jedan naučno-istraživački rad na fakultetu gdje sam, 99 posto, dokazao da u BiH postoji 15 osoba s invaliditetom koji je posljedica rata, odnosno osoba čije je začeće bilo 1995., a koji su rođeni 1996. godine. Tako je, naprimjer, u mom mjestu Gornja Koprivna bio regrutni centar, selo je svakodnevno granatirano, žene su imale svakodnevni stres u trudnoći i sve je to utjecalo na njihov plod, odnosno bebu koju nose. Dakle, moj invaliditet, odnosno činjenica da sam se rodio bez ruke, posljedica je rata, a u mom mjestu ima još jedan momak koji se rodio iste godine i u mjesecu kao i ja, također bez ruke”, pojašnjava Suljo, dodajući da mu je danas priznata 70-postotna invalidnost, no da nema nema nikakvih primanja od države, budući da primanja imaju samo osobe sa više od 90 posto invalidnosti.
/klix.ba
