Dvoje humanih ljudi, Sulejman i Hanka Kordić, poklonili su izvor koji danas vodom napaja gotovo 150 domaćinstava u naseljima Cazina.
Voda je izvor života i pokretač prirode. Bez nje je život nezamisliv. Znali su to mještani četiri cazinska naselja: Šarići, Škrgići, Bajrektarevići i Kordići, te su odlučili u svoje kuće dovesti vodu, bez koje im je surova krajiška svakodnevnica bila preteška. Bilo je to vrijeme kad se veš prao na ruke, a po vodu išlo na izvore udaljene i nekoliko kilometara. Danas mještani ovih naselja imaju vodu nadohvat ruke zahvaljujući njihovim komšijama čija su imena trajno uklesana u spomen-ploču na bazenu iz kojeg voda teče ka njihovim kućama.
Snaga zajedništva
Ideja o mjesnom vodovodu rođena je potkraj 1970-ih, a ostvarena je zahvaljujući Sulejmanu i Hanki, koji su imali visoku svijest o općem dobru i značaju trajnog zavještanja imovine, te su odlučili pokloniti izvor vode koji se nalazi na njihovom imanju kako bi njihove komšije imale blagodati koje pruža savremeni život.
Semir Kordić (44) unuk je ovih dobrih ljudi i još se sjeća velike akcije kad je narod zajedničkim snagama s izvora njegovog djeda i nane odveo vodu u bazen na obližnje brdo, odakle ona prirodnim padom i danas napaja približno 150 domaćinstava.
“Mi na svojoj zemlji imamo četiri izvora, a djed i nane su odlučili jedan pokloniti svojim komšijama. Naša zemlja je na drugoj strani iza ovog brda, a izvor je u samoj dolini, kuda protječe jedan potok, u koji se izvor i ulijeva. Narod se skupio i krenuo u akciju. Neko je davao novac, a neko kravu i sami su isfinancirali cijelu akciju. Kopali su ručno kanal odozdo ka vrhu brda, gdje su izgradili bazen na ovom brdu, koje je visoko 489 metara. Razlika u nadmorskoj visini između izvora i ovog brda je oko 800 metara. Tu na izvoru je izgrađena centrala, u kojoj ima velika turbina, koju su tada kupili u Zagrebu. Sjećam se da je bila toliko teška da ju je moralo nositi nekoliko ljudi. Bio je to vrlo zahtjevan i vrijedan projekt, koji, evo, i danas traje”, prisjeća se Semir.
Bilo je starijih mještana koji nisu htjeli učestvovati u akciji jer nisu mogli vjerovati da će ona uspjeti zbog gotovo nemogućih uslova.
Ipak, prisjeća se Jusuf Bajrektarević (51), mještanin jednog od četiri naselja koja su pokrenula akciju, čvrsta odluka mještana dovela je vodu u 50 domaćinstava, pa su oni koji nisu htjeli učestvovati neko vrijeme ostali bez te blagodati, ali su kasnije organizovali sličnu akciju i napravili drugi vodovod.
Trajno dobro
“Kada su mještani ovog područja iz četiri sela odlučili da im treba voda u kućama, otišli su da izvide teren. U Platnici su pronašli izvor vode, ali su brzo uvidjeli da se radi o izvoru koji se nalazi na privatnom zemljištu Sulejmana i Hanke Kordić. Popričali su s njima o tome i oni su im poklonili izvor i dozvolili im da s tog izvora odvuku vodu svojim kućama. Krenulo se u izgradnju, mjerenje i ispitivanje je li moguće provesti takav projekt. Grupa mještana je otišla u Zagreb, pronašla inženjere koji su im napravili projekt i akcija se krenula. Oni koji su ovdje živjeli i radili fizički su učestvovali u akciji, dok su oni koji su radili vani plaćali radnike i sve je urađeno tako harmonično i složno da se o tome i danas priča po Cazinu”, kaže Bajrektarević.
Broj kuća polako se širio i danas je otprilike 150 kuća skopčano na ovu malu vodovodnu mrežu. Ako to pomnožite s brojem članova, ostanete zapanjeni pred veličinom ovog dobra, koje zavještaše ljudi koji više nisu s nama. Sulejman je umro 1987, a Hanka 1996. godine, a iza njih ostalo trajno dobro, kojim se narod i danas služi.
Da je tada ovo dvoje humanih ljudi reklo da ne daju izvor na svojoj zemlji, malo bi ih ko danas i spomenuo, a ova priča nikad ne bi bila napisana. Danas ovaj izvor, skriven duboko u šumi, svjedoči o humanosti bosanskog čovjeka, a koliko ih je sličnih širom ove lijepe zemlje, koja stoljećima snagom dobra pobjeđuje zlo?
/ Al Jazeera
