Prema podacima MUP-a Unsko-sanskog kantona u Bihaću boravi 2799 migranata, a još 934 ih je u Velikoj Kladuši. Dom su im nedovršene zgrade bez krova ili improvizirani šatori
– Uzeli su mi dijete iz naručja, bacili na tlo i rekli joj da zašuti. Policajac je stavio prst preko svojih usta, izvukao pištolj i uperio ga u moje dijete (8). Htio je da prestane plakati, ispričala nam je Sabiha (34) iz Iraka.
Sjedila je za stolom u blagavaonici nikad dovršenog Đačkog doma Borići u Bihaću.
Ruševna, oronula, devastirana zgrada bez krova i prozora privremeni je dom desecima porodica sa Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Najmlađe dijete ima oko dvije godine.
– Tu sam sa suprugom i četvero djece, dva sina i dvije kćeri. U BiH smo tri mjeseca. Želimo u Italiju jer su nam tamo svi – govori nam ova mlada majka. Tvrdi da je obitelj 6. juna pokušala prijeći granicu s Hrvatskom. Uhvatila ih je hrvatska policija.
Priča koju nam je ispričala zvuči nevjerovatno, no Sabiha nije jedina koja se žali na postupanje naše policije. Više migranata s kojima smo razgovarali uvjeravalo nas je da su policajci znali biti nasilni. Tvrde da su im uzeli eure te im onesposobili mobitele.
– Ispričaj ljudima kako je to izgledalo – kazala je Sabiha kovrčavoj djevojčici.
– Šššššš – prošaptala je djevojčica stavljajući prst na usta. Potom je bez riječi ispružila ruku, kao da drži pištolj i prst usmjerila prema majci. Pretrnuli smo. Iz MUP-a odgovaraju kako policija obavljajući nadzor i zaštitu državne granice Hrvatske nije zabilježila incidente koje opisujemo. Kažu kako je izjave migranata potrebno sagledati u kontekstu situacije u kojoj se nalaze, a to je da na svom putu nailaze na hrvatsku granicu koja se štiti i nadzire. Negiraju da se migrante vraća na “zelenu granicu”.
Ljudi u Hrvatskoj su dobri, za policiju ne znam. Neki su dobri, neki ne. Nisu svi loši, jedan koji me uhvatio bio je jako dobar, kaže nam dječak.
U blagavaonicu je ušao s četvoricom prijatelja. Svi su iz Afganistana te su u dobi od deset do trinaest godina. Putuju s roditeljima, sestrama, braćom… Jedan govori da su već pet puta pokušali prijeći hrvatsku granicu.
– Policija mi je slomila mobitel. Izvadili su memorijsku i SIM karticu te potrgali ulaz za punjač – priča pokazujući mobitel. Pitamo ih hoće li pokušati ponovno prijeći granicu?
– Da, naravno. Možda odem danas, možda sutra. Putujem u Finsku, tamo mi je sestra – govori nam plavooki dječak svijetlosmeđe kose. Iz Afganistana je otišao prije četiri godine. Išli su preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Albanije do Srbije. Kaže nam da su došli kamionom. Kad su ih ulovili na granici, odveli su ih u postaju u neki hrvatski grad, fotografirali i uzeli podatke pa ih vratili. Pričaju da su do granice četiri dana hodali kroz “džunglu”.
Pitamo ih šta je sa školom.
– Ovdje? Tu nema škole. Išli smo u školu u Srbiji. Ići ćemo u školu kad dođemo u Njemačku – smije se dječak u plavoj majici s patikama. Zanimalo nas je zna li njemački.
– Malo. Znaš li ti? Koje sve jezike znaš? – znatiželjni su dječaci. Hvale nam se da znaju srpski. Osnovne fraze “pokupili su” dok su boravili u Srbiji. Pričaju da je dobro u BiH, ali ne tamo gdje trenutačno borave. Željeli bi živjeti u kući, ne u šatorima. Žale se da je voda za kupanje hladna, a tuš potrgan.
U prizemlju doma susrećemo Naematullaha (26) iz Afganistana. Na putu je dvije godine, a godinu dana proveo je u Srbiji.
– Probao sam iz Srbije ući u Hrvatsku, Rumunjsku i Mađarsku, ali nisam imao šanse. Ovdje samo preživljavamo. To nije život – kaže nam mladić u bež majici dugih rukava. Priča da u Bihaću nema puno njegovih zemljaka, možda 60-ak. Porodica mu je ostala u Afganistanu, a želio bi otići u Francusku.
– Pobjegao sam od rata. Amerikanci su pucali po nama iz zraka, a talibani i drugi su nas pokušavali ubiti sa zemlje. To je pravi pakao. Radio sam kao prevodilac za američke snage. Kad je posao bio gotov, ostavili su nas na cjedilu – ogorčen je mladić. Na iransko-turskoj granici policija ga je upucala dva puta.
– Bio sam u stražnjem dijelu auta i spavao. Iranci su otvorili vatru te me pogodili u nogu i leđa, ali prošao sam granicu i došao do Istanbula, u kojemu sam se mjesecima oporavljao. Tamo je bilo puno Afganistanaca te jedan prijatelj koji se brinuo za moje rane – kaže Naematullah. U Hrvatsku je pokušao ući čak jedanaest puta. Nije mu jasno zašto ga ne puste, kad ionako ne misli ostati.
Hvali volontere Crvenog križa iz Bihaća.
– Kad su ljudi počeli dolaziti ovdje prije dva mjeseca, nije bilo nikoga od organizacija, samo Crveni križ. Kuhaju nam i donose hranu, nabavljaju odjeću, obuću, sve što trebamo – govori Naematullah. I doista, u đačkom domu svakog dana angažirano je 40 volontera Crvenog križa Grada Bihaća.
Glavni na terenu je sekretar Selam Midžić. Ljuti se na posjetitelje koji ne poštuju pravila te nam priča kakav su silan trud uložili kako bi svi ovi ljudi imali kakve-takve životne uvjete. Imaju tri obroka na dan, od kojih je jedan topli i kuhaju ga u mobilnoj kuhinji Crvenog križa. Migrantima su podijelili deke, šatore i čistu odjeću. Imaju i madrace, no pod i zidovi doma su vlažni pa ih nemaju na što staviti. Spavaju migranti i u blagavaonici, a onda u 8 sati nakon buđenja izlaze kako bi se mogli postaviti stolovi za doručak. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) donirala im je četiri kontejnera s WC-ima i tuševima za pranje. Volio bi im Midžić napraviti krov i prozore, ali, govore volonteri, nema se za to “para”. Teško se oteti dojmu da vladajući ne mare mnogo za ove ljude.
Migranti u đačkom domu u Bihaću imaju koliko-toliko organizirani smještaj. Oni u Velikoj Kladuši borave “na divljaka” u napuštenim privatnim kućama ili kampu na jednoj livadi malo izvan grada u šatorima. Nisu to pravi šatori. To su najloni prevučeni preko granja i stavljeni preko zemlje kako nesretnici ne bi spavali u blatu i prašini pod vedrim nebom.
U Kladuši pronalazimo mladića čija kuća se nalazi kraj puteljka koji vodi do kampa. Kaže kako svakog dana oko 17 sati uzimaju ruksak i idu na granicu. Oko 21 sat viđa ih kako se vraćaju natrag, neki i prijeđu. Znao ih je zateći kako spavaju na krovu njegove kuće.
Iako nikad prije nije bio u kampu, kako kaže zbog nelagode, pristaje odvesti nas tamo.
Tamo nema Crvenog križa ni volontera, a osim dva policajca zatekli smo samo jednog djelatnika komunalnog poduzeća. Imaju jedan agregat za struju i jedan tuš. Nema kabina ni zastora, a peru se u odjeći.
U kampu nam prilazi jedan Iranac.
– Bio sam u Sloveniji, poslali su me natrag i dali mi kaznu od 230 eura.
Platio sam, ali nemam više novca. Sljedeći put kad dođem u Hrvatsku ili Sloveniju, prerezat ću si žile. Nemam drugu opciju. Moraju nešto promijeniti jer ovo nije humano. Evropska unija je slijepa. UN je slijep – ogorčen je naš sugovornik.
– U prvih šest mjeseci evidentirali smo 3733 osobe na području cijelog Unsko-sanskog kantona (USK). Od toga je 2799 u Bihaću, a 934 u Velikoj Kladuši. U kampu ih je oko 400. U Đačkom domu u Bihaću ima ih između 700 i 1000, uvijek se mijenja taj broj jer konstantno dolaze i odlaze. Nedovršeni Dom penzionera, u njemu boravi između 100 i 150 migranata. Dio ih je i u privatnim kućama – kazao nam je v.d. komesara MUP-a USK Šero Družić.
U prvih šest mjeseci migranti su počinili 18 kaznenih djela, među njima i jedno ubistvo. Riječ je o Alžircu, koji je nakon jedne svađe u Velikoj Kladuši ubio Marokanca. Iako kaznenih djela nema mnogo, dosta je incidenata koje je teško prekršajno procesuirati jer ih većina nema dokumente.
Naglašava da je policija ove godine već spriječila dvije blokade graničkog prijelaza Maljevac u Velikoj Kladuši. U prvoj grupi koja je pokušala proboj 15. maja bilo je 74 migranta, dok ih je u drugoj grupi 18. juna bilo čak 200. Govori nam kako granicu Hrvatske i BiH nigdje nije lakše prijeći nego kod V. Kladuše.
– Nema prirodnih prepreka ni rijeka koje bi otežale prelazak “zelene granice” i potrebne su ogromne snage kako bi se to držalo pod kontrolom. To ne može sama granična policija BiH – rezolutan je Družić.
U BiH je nedavno stigao i ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za jugoistočnu Evropu Tvrtko Barun. Otkriva nam kako njihova neprofitna humanitarna organizacija planira tamo ostati tri mjeseca. Njihovi volonteri trebali bi početi s radom od ove sedmice.
Trebali bi svakog dana imati pet do deset volontera iz BiH i Hrvatske. Stanovat će u privatnoj kući u Bihaću, koju im je ustupio lokalac na radu u inozemstvu. Nalazi se pet minuta autom od Đačkog doma.
– Najveći je problem da se ne uključuje niti jedna struktura vlasti, ni federacija ni kanton. Unsko-sanski kanton želi prihvatni centar u Kladuši, a Hrvatska i Evropska komisija koja ga treba financirati želi centar u Bihaću jer je Kladuša blizu granice – objašnjava Tvrtko.
Kaže kako je većina migranata bila u Srbiji i nemaju strpljenja više čekati. Mađarska pušta po dvije osobe dnevno, a na listi se čeka dvije godine. Ključna je razlika, smatra, što je politička situacija danas i 2016. godine kad je prvi migrantski val krenuo kroz Hrvatsku potpuno drugačija.
– Svi su puštali, pa je i kroz Hrvatsku bio samo transfer i to vrlo uspješan, dok je sad potpuno druga situacija. Svi zatvaraju granice pa i Hrvatska – govori Barun. Dodaje kako migrantima liječničku pomoć pružaju ekipe Doma zdravlja, no lijekove su morali sami kupovati. Prošle sedmice počeli su im dolaziti Liječnici bez granica.
Članak preuzet sa portala 24sata.hr
