U javnom gradskom prevozu u Bosni i Hercegovini radi samo 15 žena i to njih 14 upravlja tramvajem i samo je jedna za volanom gradskog autobusa.
Prisutnost žena u taksi službama u BiH je mnogo veća nego u gradskom prevozu, ali i dalje zaostaje za brojem muških taksista.
Žene koje već godinama rade u javnom prevozu kažu da se još ponekad susreću s iznenađenim licima, ali da diskriminaciju nisu osjetile.
Dragana Šajinović, koja vozi na relaciji Saračica – Lauš – Autobuska stanica u Banjaluci, jedina je vozačica autobusa u BiH.
Šajinovićeva, koja već pola godine radi kao vozačica autobusa, kaže da joj je oduvijek bio san da vozi autobus. Poslije osnovne škole upisala je srednju saobraćajnu školu u želji da postane vozač motornih vozila. Nažalost, posao nije mogla da nađe u svom rodnom gradu Prijedoru, gdje su je, kako kaže, odbili baš zato što je žena.
“Put nije bilo lak, trebalo je puno truda, ali bez podrške najbližih bilo bi teže. Nakon polaganja nisam mogla dobiti posao u Prijedoru, pošto su smatrali da ne mogu to da obavljam jer sam žensko”, kaže Šajinovićeva.
Dodaje da je u Banjaluci dobila posao i da ne misli da odustaje.
“Svi su me prihvatili, od šefova do radnih kolega. Putnici su zadovoljni. Bilo je začuđenih lica, ali i one su bile pozitivne”, ispričala je Šajinovićeva. Putnici koji se voze ovom linijom kažu da se prijatno iznenade kada vide ženu da vozi autobus.
“Jako je pažljiva dok vozi i za razliku od nekih muških vozača ne gleda u telefon i ne vozi prebrzo”, rekla nam je Sanja K., Banjalučanka koja svakodnevno putuje ovom linijom.
Naša sagovornica Sadeta Lončarić, koja već 24 godine upravlja tramvajem u Sarajevu, kaže da bi se da opet može da bira odlučila baš za ovaj poziv.
“Na početku je ljudima bilo malo neobično da vide ženu da upravlja tramvajem, mada su žene i prije vozile tramvaj. Nisam osjetila diskriminaciju, a i živimo u 21. vijeku. Ne znam zašto bi bilo čudno da žena obavlja ovakav posao, a lično ne dijelim poslove na muške i ženske”, ispričala je Lončarićeva, koja vozi tramvaj na liniji broj 3 Baščaršija – Ilidža.
Dodaje da joj je tramvaj uvijek bio interesantan i ističe da poslije tolikih godina rada i dalje uživa u svom poslu.
“Broj žena u ovom poslu polako raste. Prije par mjeseci su nam se pridružile nove koleginice pa nas je sada ukupno 14”, objasnila je Lončarićeva.
Situacija u taksi službama u BiH je nešto bolja jer veći broj žena bira ovaj posao. I one kažu da nisu osjetile diskriminaciju mada još neki ljudi ne kriju iznenađenje kada vide ženu za volanom taksija.
“Radim kao taksista skoro četiri godine, diskriminaciju osjetila nisam, iznenađenje na licima ljudi vidim ponekad. Uglavnom dobijam dobre komentare i nisam doživjela ništa neprijatno”, ispričala je Sanja Satela iz Mostara.
Da muškarcima u ovom poslu ne smeta da vide žene u javnom prevozu rekao nam je Gordan Raič, šef jedne mostarske taksi službe.
“Trenutno u mojoj taksi službi rade tri taksistkinje. Iskreno, volio bih da ih ima najmanje 30. Savršeno surađujemo i, mada žene ne rade noćne smjene, savršene su radnice”, kaže Raič.
Trenutno jedina taksistkinja u Banjaluci Sanja Šućur kaže da je na početku bilo začuđenih lica, ali da svima na kraju bude drago kada ih vozi žena.
Dodaje da su na početku muške kolege imale podijeljena mišljenja, neki su se radovali da i žena radi s njima, a neki su negodovali, ali kasnije su i oni shvatili da je to posao kao i svaki drugi i prihvatili su je.
nezavisne.com
