U Haškom sudu traje drugostepeni proces liderima tzv. Herceg Bosne koji su ranije osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Danas je predviđeno izlaganje odbrane Slobodana Praljka koji je u prvom suđenju osuđen na 20 godina zatvora, a potom i tužilaštva.
Praljak je bio general pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, predstavnik Ministarstva odbrane Republike Hrvatske u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću odbrane i šef glavnog štaba HVO-a tokom 1993. Prvostepenom presudom 29. maja 2013. proglašen je krivim za ratne zločine i osuđen na 20 godina zatvora.
Njegova odvjetnica je kazala da su u dijelu prvostepene presude vezane za Mostar i rušenje Starog mosta počinjene brojne greške.
– Prvostepeno vijeće nije utvrdilo nijednu činjenicu koja se može van sumnje staviti na teret Praljku. Praljku je suđeno na osnovu pogrešnih činjenica. Vijeće je pogrešno zaključilo da je rušenje Starog mosta nesrazmjerno. Zaključci su bili proizvoljni. Slično je i kod pitanja snajperskog djelovanja u Mostaru. Vijeće je samo priznalo da nije moguće utvrditi tačnu lokaciju s koje se pucalo – tvrdi Praljkova odbrana.
Odbrana je navela da je osam džamija, ako ne i sve, bilo razoreno ili oštećeno još 1992. i da su samo dvije džamije bile neoštećene u januaru 1993. te da HVO ne može biti odgovoran za razaranje deset džamija kako je navedeno u presudi.
– Prvostepeno vijeće može reći da su džamije ‘dokrajčene’, ali je prije toga moralo utvrditi kako je bilo ranije oštećenje. Isto je i u slučaju Starog mosta – navela je Praljkova odbrana.
Govoreći o teroru u Mostaru, odbrana je navela da je morala biti utvrđena “namjera provođenja terora” i da je glavni cilj upravo provođenje terora. Tvrde i da su “aktivnosti HVO-a bile usmjerene na vojne ciljeve”. Praljkovi advokati su naveli i da “nije postojao udruženi zločinački poduhvat”.
– Smatramo da je glavna greška prvostepenog vijeća dio koji se odnosi na zajednički zločinački cilj. Prvostepeno vijeće je ocijenilo da je taj cilj utvrđen u januaru 1993. Ne zna se koje je zločine navodno sadržavao taj plan. Sudsko vijeće nije nikad nije utvrdilo koji su zločini utvrđeni tim planom. Taj je plan navodno proširen u junu. Nije utvrđeno da li su svi učesnici u tom zajedničkom kriminalnom cilju, da li su učestvovali u navodnom proširenom poduhvatu. Prvostepeno vijeće je navelo mnoštvo zločina i da je većina tih zločina bila dio tog plana. Nije navedeno koja je to ‘većina zločina’. Prvostepena presuda je puna kontradiktornosti – navela je odbrana.
Naveli su i da je “prvostepeno vijeće kontatiralo da je ARBiH u junu 1993. napadala položaje HVO-a i da je sve ostalo što je uslijedilo posljedice tih napada”, a da to kasnije nije uzeto u obzir. Tvrde i da je prvostepeno vijeće pogrešno zaključilo da je prošireni zločinački cilj kasnije prošireno na napadena istočnu obalu Mostara, kao i da nije utvrđeno da li je Praljak za to znao.
– Kako je prvostepeno vijeće moglo zaključiti da su dužnosnici RH bili uključeni. U presudi se navodi da je Franjo Tuđman podržavao podjelu BiH i da se jedan dio pripoji BiH ili da se formira autonomna hrvatska pokrajina u BiH. To je kontradiktorno jedno drugom. Tuđman se uvijek protivio podjeli BiH, za međunarodno priznate granice, već je podjelu na sto stavila međunarodna zajednica. On je činio sve za saradnju sa Muslimanima – tvrdi Praljkova odbrana.
Odbrana tvrdi i da ne postoje nikakvi dokazi da je Tuđman bio za podjelu BiH i da su neke njegove izjave namjerno pogrešno tumačene. Navode i da je Tuđman na sastancima, poput jednog u Londonu, bio samo učesnik, a da nije upravljao delegacijom u kojoj su bili Hrvati iz BiH.
Što se tiče uloge Praljka i njegovih sastanaka sa rukovodstvom RH, odbrana navodi da su tužilaštvo i sudsko vijeće pokušali utvrditi da je Praljak provodio politiku Hrvatske u BiH, ali da to na kraju nije dokazano.
– Kako je Praljak mogao 1992. provoditi udruženi zločinački plan, kako je navedeno u jednom dijelu presude, a u drugom je navedeno da je planiranje počelo 1993? Utvrđeno je i da je Praljak učestvovao u samo dva sastanka na kojima je on samo izložio samo kakva je situacija na terenu i da je pri tome samo govorio o tome kako okončati sukobe Hrvata sa Muslimanima i Srbima – tvrdi odbrana.
Odbrana osporava zaključak prvostepenog sudskog vijeća da je “Praljak dijelio namjeru” te da on “ne može biti osuđen za zločine protiv čovječnosti u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata”, budući da “nije ni znao za taj navodnu plan”. Odbrana tvrdi i da je Praljak na početku sukoba između ARBiH i HVO-a, najprije u Gornjem Vakufu, a potom u Prozoru, došao iz Hrvatske u BiH “na osnovu dogovora između Tuđmana i Izetbegovića da smiri situaciju” i da je to utvrdilo i prvostepeno sudsko vijeće u prvostepenoj presudi.
– Sve njegove akcije da se spriječi svako kriminalno djelo, poput naređenja da se povuku zarobljenici sa nezakonitog rada, kasnije pogrešno stavljeno u kontekst udruženog zločinačkog poduhvata. Utvrđeno je da Praljak nije imao nikakvu ulogu prije jula 1993. i potom je osuđen za zločine koji su počinjeni prije tog datuma, poput rušenja džamija, a da nije utvrđeno kad su džamije srušene – navela je odbrana. Odbrana je navela da je on 24. jula 1993. došao u Mostar i da je sudsko vijeće “pogrešno tumačilo” naređenje Praljka “da se eliminiraju teroristi muslimanske vojske” te navelo da je “ta naredba sasvim legitimna”.
– Što se tiče zatočeničkih centara, prvostepeno vijeće je samo utvrdilo da je on pokušao poboljšati uvjete u tim centrima. Njegove pokušaje da spriječi doprinose kasnije je pogrešno protumačeno kao učestvovanje u udruženom zločinačkom planu. On se cijelo vrijeme borio protiv zločina i za okončanje rata – navela je Praljkova advokatica.
Tvrdi i da nije utvrđeno kada i gdje je Praljak dobio informacije o navodnom udružanom zločinačkog poduhvatu te da li je Praljak znao o nekim zločinima. Odbrana navodi u i primjer sela Duša kod Gornjeg Vakufa te da nije dokazano da je Praljak znao za taj sukob, da nije znao za ispaljivanje granate na kuću komandanta ARBiH Envera Šljive u kojoj su ubijeni civili, te tvrdi da je uz tu kuću postojao bunker iz kojeg je 25 vojnika ARBiH pucalo na vojnike HVO-a koji nisu mogli znati da tu ima i civila, kao i da nema dokaza da je svjesno ili namjerno taj zločin naređen. Navode i da je pogrešno zaključeno da je tu bila Hrvatska vojska na osnovu izjave Envera Šljive koji je posvjedočio da su osobe koje su ušle u selo Duša 18. januara 1993.
– Hrvati u BiH govore hrvatski jezik jednako kao i Hrvati u Hrvatskoj – kazala je Praljkova advokatica i taj sukob nazvala “incidentom na lokalnom nivou zbog neslaganja lokalnog rukovodstva Muslimana i Hrvata”. Dodala je da poslije tih sukoba u Gornjem Vakufu, koji su završili nakoliko dana kasnije, nije bilo novih “sve dok u junu 1993. ARBiH nije prešla u ofanzivu protiv HVO-a, prvo u Srednjoj Bosni pa onda u dolini Neretve”. Zločine koji su počinjeni sve do kraja sukoba odbrana ne negira, ali navodi i da je to “rezultat haotičnog momenta”.
Odbrana tvrdi i da “Praljak nije imao pošteno suđenje”.
faktor.ba
