Prag na Vltavi, sa jedne strane rijeke star, sa druge još stariji, jedinstveni je zlatni grad. Da li zbog alhemičara za koje se čini da su tamo uspješno obavili posao, da li zbog češkog nacionalnog pića, da li zbog detalja nenadmašne mu arhitekture ili bakarnih krovova što se zlatkasto presijavaju na suncu, izgled Praga zasigurno zaslužuje medalju boje po kojoj je čuven.
Njegov puni sjaj, bio sam uvjeren, čekao me je u prvim danima proljeća. Umjesto toga, razočarenje. Po iskrcavanju na željezničkoj stanici, već na prvom pragu Praga, shvatih – ovaj grad nije čekao samo mene, nego i hiljade drugih. Krenuh u trodnevnu šetnju sa znakom pitanja iznad glave. Kako da u tolikoj gužvi, i za tako kratko vrijeme, obiđem muzej pod vedrim nebom gdje vlada stalna postavka mostova, tornjeva, kula, spomenika, crkava, sinagoga, srednjovjekovnih zdanja…
Kapitalizam naspram pogleda koji nema cijenu
Turisti su ovdje većina i na godišnjem nivou kroz grad ih prođe dva do tri puta više nego što Prag ima stanovnika. Najveće atrakcije grada to neprestano dokazuju. Pored Astronomskog sata, koji u puni sat, kada ova mašinerija izbacuje figure 12 apostola, gotovo da se ne može proći. To ne bi bila nikakva tragedija da sat iz petnaestog vijeka umjesto svojim očima ljudi ne posmatraju kroz mobilne telefone. Na Karlovom mostu, fascinantnoj zadužbini Karla Četvrtog, savremenika Dušana Silnog i najčuvenijeg vladara Češke, vreva je kao na pijaci. Kapitalizam se bori da pogledi poput suvenira dobiju cijenu. Srećom, još uvijek bezuspješno. Zbog toga ovuda je najbolje hodati po izlasku sunca, tješeći se da će bar tada pola turista leći da spava, a da ih pola još nije ustalo. Uske kaldrmisane ulice i sa jedne i sa druge strane Karlovog mosta, u tim časovima, čovjek imućnijeg duha bi poželio da stavi pod zaštitu, ali već ih je zaštitio UNESCO. Svako prosječno oko tu ima puno pravo na nesrećnu zaljubljenost, ljubomoru i zavist. Praha, kako Česi kažu, majka svih gradova, na trenutke se čini, zlobna je maćeha većine ljudi koji se guraju da joj padnu u zagrljaj.
Osjetiti puni sjaj praga, znači izgorjeti
Kada sam ih vidio, pomislio sam da baš u to ime, tri mlada Čeha ubrizgavaju nešto u venu. Dok sam prolazio haustorom u blizini Vaclavskih namjesti (Vaclavski trg), transparentno su držali špriceve u rukama i smijali se suncu koje se djelimično pojavljivalo. Sreća na licu im je u tom trenutku bila vjerovatno obrnuto proporcionalna sreći njihovih bioloških roditelja, ako ih imaju. Osjetiti puni sjaj Praga, izlaskom ispred spomenika svetog Vaclava, shvatio sam, znači izgorjeti. Rezimiram, Praha je lijepa žena koja zbog svoje ljepote ne da gledati u sebe, a to najbolje znaju njegovi stanovnici. Ipak, ubrzo ću otkriti, ovo je liberalna zemlja gdje je dozvoljeno uz sebe imati petnaest grama marihuane, gram kokaina i gram i po heroina. Baš, na Vaclavskim namjestima, iza blještavila korzoa, država Češka, saznaću i to, zapravo se brine o narkomanima svako jutro šaljući medicinske radnike da im daju nove špriceve kako ne bi širili zarazu.
Spaljeni studenti i plišana revolucija
Naspram ovog svijeta, u Pragu me je odmah fascinirao svijet ideala i istorije. I dalje pričam o trgu ispred spomenika svetom Vaclavu, gdje su se 1969. za vrijeme Praškog proljeća iz protesta spalili studenti Jan Palah i Jan Zaic. Njihovo djelo nije bilo zaboravljeno kada je krajem osamdesetih na istom mjestu padao sistem represije u bivšoj Čehoslovačkoj. Žrtve komunizma u Pragu imaju više podignutih spomenika, a da se jedan režim ne mora ugušiti u krvi, dokazale su pristalice Palaha i Zaica dvadeset godina poslije njihovog spaljivanja. Komunizam u Češkoj ugušila je revolucija koja se zvala ni manje ni više nego Plišana. Zbog toga sam se sa Vaclavskog, preko starog gradskog trga, do Vltave, spustio pjevušeći “zašto smo bili glupaci, pa se nismo rastali ko Česi i Slovaci”. Ovi stihovi su pogrešno tumačenje jednog banjalučkog muzičara pjesme “Be i Ha”, u kojoj njegove kolege iz grupe “Zoster” pjevaju nešto slično. Inače, u Pragu se muzikanti mogu sresti na svakom ćošku. Najčuvenijeg svirača vidio sam u blizini Karlovog mosta. Bio je to bronzani Bedžih Smetana.
Gluvi putnik kroz vrijeme
Ovaj bogati čovjek koji pored spomenika danas ima svoj hotel i muzej u Pragu, svojim djelom i kompozicijama u devetnaestom vijeku budio je nacionalni ponos u svom narodu koji je tad bio pod Habzburškom monarhijom. Jedna od najpoznatijih Smetaninih opera zove se “Libuše”, po slavnoj princezi, proročici i, kako legenda veli, osnivaču grada Praga. Istorijski, Libuše je supruga kneza Pšemisla, rodonačelnika slavne češke dinastije, mitski – ona je majka svih Čeha. Slava Praga je dosezala do zvijezda, kako je to proricala Libuše, u mnogim istorijskim prilikama, pa možda i u onoj kada je prvi put izvedena opera sa njenim imenom. Tada je bilo otvoreno Narodno pozorište, koje i dalje ponosno stoji petstotinak metara uzvodno od Smetaninog spomenika. Smetanu je u to vrijeme zadesila najgora sudbina što može doživjeti jedan kompozitor. Postajao je gluv, a sva slava Praga je bila u tome što je on uopšte postojao. Gluvi putnik kroz vrijeme nije čuo ono što je trenutno, ali je njegova muzika ustoličena u češkom pamćenju kao simbol slobode prošle i buduće. Buduća će doći 1918. godine po padu Habzburga i kraju Prvog svjetskog rata.
Smrt u Terezinu
Samo par mjeseci prije te slobode u Terezinu, ozloglašenom vojnom zatvoru na sat vremena vožnje od Praga, gdje će u sljedećem ratu umrijeti većina praških Jevreja, umro je Gavrilo Princip, čovjek koji se usudio da prvi puca na Habzburge. Zbirku poezije o svom zemljaku “Smrt u Terezinu” napisao je pjesnik Ranko Preradović Deda. On mi je, pred odlazak u Prag, dao par primjeraka knjige prevedene na češki jezik, da podijelim tamo kome stignem. Deda mi je rekao da obavezno svratim u “Slaviju”, jer tamo ima dosta “naših”. Tako je, rekao je on, bar bilo prije ovog zadnjeg rata. U Slaviji, staroj kafani iz devetnaestog vijeka, koja se nalazi preko puta Narodnog pozorišta, ovaj put ne da niko nije govorio srpski, nego nikog nisam čuo da priča ni češki. Od konobara koji govore isključivo engleskim jezikom, brzo sam pobjegao, a Dedine knjige razdijelio po antikvarnicama i knjižarama na koje sam usput nailazio. Za deset njemačkih maraka prije rata, pripovjedao mi je Deda, u Pragu moglo se piti danima. Lumpovanje, poezija, nasmijane Čehinje sa kriglama piva u naručju, peglice koje su jugoviće nekada podsjećale na slabiji standard od njihovog – ništa od toga nisam vidio. Danas se u “Slaviji” za pomenutu vrijednost mogu naručiti tek dvije kafe.
Vremena za umjetnost su prošla?
Vremena za umjetnost u gradu gdje je Deda rado gostovao sa većinom jugoslovenskih pjesnika i gdje su se između ostalih školovali Nikola Tesla, Jovan Bijelić, Emir Kusturica, mora da su prošla. Vjerovatno sam u krivu, ali baš u trenutku dok izlazim iz “Slavije” pada mi na um pjesma “Pariz”, koju je jedan bitnik napisao nakon što je u Gradu svjetlosti doživio iskustvo slično ovom mom.
“Ubijeđen sam da su Francuzi uradili mnoge važne stvari, ali to bazdi na prošlost. Otići u Pariz da bi stvarao umjetnost sada je kao sjedenje i čekanje da leptir prdne”, pisao je Čarls Bukovski. Ova misao prenesena na Prag, gdje je u užem jezgru grada sve podređeno turizmu, držala me je do “Praškog muzeja piva”. Cijena gotovo svih vrsta piva proizvedenih u Češkoj u iznosu od oko dva evra i nešto ležernija atmosfera u sljedećoj kafani vraćale su možda i bezrazložno poljuljanu vjeru u nekadašnji grad pjesnika, filmadžija, slikara, boema.
Moderna djela dostojna prošlosti praga
Sumnja da je sve u prošlosti i da više nema kreativnosti u gradu gdje univerzitet postoji još od četrnaestog vijeka (Karlov univerzitet osnovan 1342.) definitivno prolazi kada naiđete pored djela Davida Černija, modernog praškog skulptora. Kafka koji neprestano okreće glavu za 360 stepeni, Sigmund Frojd koji visi iznad ulice, pokretni ljudi koji mokre i u lokvi pišu ime naručeno SMS porukom, puzajuće bebe sa čipovima umjesto faca, možda nisu u umjetničkom rangu barokne crkve svetog Vida na Hadšanima, statua sa Karlovog mosta ili Jevrejske četvrti, ali su svakako dostojni umjetničke prošlosti Praga. Najveće umjetničko djelo koje se može vidjeti u ovom gradu, ipak, fenomenalna je panorama grada. Sa svakog od devet brda različita, sa svakog od preko pet stotina tornjeva, uvjeren sam, posebna, zlatna boja Praga ona je koja vam kao najupečatljiva ostaje u sjećanju i zbog koje shvatate zašto ste ovaj grad toliko bezumno željeli samo za sebe.
