Mala kuća, nalegla uz put, u zaseoku Hepići u cazinskoj mjesnoj zajednici Stijena, privlači pažnju. Teško je povjerovati, barem na prvi pogled, da u njoj neko živi.
Ipak, dom je to Hase Hepića i supruge mu Hasnije. Oboje ušli u osmu deceniju života. Bore se teškom bolešću i neimaštinom. Hase, šezdesetpostotni ratni vojni invalid, sa dva moždana i srčana udara. Hasnija sa astmom i tumorom ispod oka.
Škrto i nerado pričaju o svemu, o bolesti, neimaštini posebno, jer ih odavno nema ni u kakvim spiskovima, ni u čijim planovima, osim u onim sa molbama za skromnu pomoć, za lijekove i za samo malo uvjeta za život.
– Živimo u nedograđenoj kući od betonskih blokova, koja ima dvije prostorije pune vlage, što nam dodatno narušava zdravlje. Smrzavamo se, evo nešto drva smo dobili na veresiju od komšije. Vidite ova vlaga, koja dolazi i od krova koji prokišnjava, otežava moju bolest. I pod je betonski, a nismo imali uslova da bar to obložimo kojom tablom stiropora – govori Hasnija dok pokušava sakriti suze.
U kući, bez struje, bez vode, nigdje ni traga od tekovina tehničkog progresa.
Hase se dobrovoljno uključio u jedinice Armije RBiH i branio je državu, kada je i ranjen.
– Imao sam procenat invalidnosti 60 posto i dobijao sam ortopedski dodatak, to su mi odobrili u Sarajevu i s tim dodatkom ukupno sam primao 300 KM. Međutim, ovdje su u Kantonu to skinuli i sada primam ukupno 106 KM. Kako nas dvoje da preživimo od toga? Samo jedna mast za njen tumor, koju kupujemo od travara je 25 KM. Nemam para za liječenje i ovdje muku mučim. Hodam na štakama. Nemam para da ponovo idem na invalidsku reviziju u Sarajevo. Gore visoko, dole tvrdo i ja čekam, a šta ni sam ne znam – dodao je.
Smanjenjem invalidnine Hase nije mogao vraćati kredit kojeg je dobio od Fonda za stambeno zbrinjavanje boračkih populacija.
– Morao sam uzeti nešto minimalno, da samo osposobim ovo malo kuće, da imamo gdje biti, a onda ga nisam mogao vraćati, pa to sada radi moj sin, koji je zaposlen u cazinskom JKP „Čistoća“ i koji ima minimalna primanja – kazao je.
I tako čekajući invalidninu od 106 KM Hase nikako ne uspijeva pomiriti ideale zbog kojih se na ratištu borio sa dvoja dva sina, sa surovom zbiljom koja ga danas okružuje. „O čemu da razmišljam, čemu da se nadam… samo eto, da preživim..?“, otima mu se uz duboki uzdah. Hepićima je uistinu potrebna svaka pomoć. Nemaju sredstava za liječenje, nemaju hrane, nikakvih uvjeta za život.
– Kada bi mogli barem malo zaštiti ove prostorije i da krov ne prokišnjava, da nismo u ovolikoj vlazi – rekli su.
Svi koji žele pomoći Hepićima mogu to učiniti na tekući račun Hepić Hase, 45133575100, Unicredit banka.
(Izvor: Avaz.ba)
