Stari makadamski put koji zmijoliko vijuga nekadašnjom trasom željezničke pruge kroz kanjon rijeke Sanice, povezujući istoimeno mjesto sa Sanskim Mostom, već decenijama je zaboravljen i njime danas malo ko prolazi.
Ovu živopisnu varošicu podno obronaka Grmeča sada sa gradom na Sani spaja moderna saobraćajnica, izgrađena prije nekoliko decenija, tako da je stari put vremenom potpuno izgubio značaj. Slabo se održava pa je njime moguće saobraćati jedino ukoliko posjedujete dobro terensko vozilo.
Ipak, putovanje kanjonom Sanice nudi nebrojeno draži, jer put vodi uskim koridorom koji se oslanja o strme obale klisure, na čijem dnu nestašno teče Sanica pjenušajući se i praveći veličanstvene kaskade i brzake koji posmatrača ostavljaju bez daha.
Ova najbogatija vodom pritoka Sane izvire nedaleko od mjesta s kojim dijeli ime, a svega nekoliko kilometara od izvora počinje njena veličanstvena avantura kroz strmovitu klisuru duga dvadesetak kilometara, čija visina na pojedinim dijelovima dostiže i preko stotinu metara. Milionima godina voda je strpljivo dubila korito kroz čvrstu krašku stijenu, neumorno oblikujući kamenite obale i okolni prostor.
Pruga je izgrađena za vladavine Austrougarske i bio je to najzahtjevniji građevinski poduhvat željezničkog uvezivanja ovih prostora. Na osnovu ugovora koji je austrijski poduzetnik Oto Štajnbajs zaključio 1900. godine sa Zemaljskom upravom, tadašnjom vladom Bosne i Hercegovine, na 20 godina izdata mu je koncesija za eksploataciju šumskih resursa. Njegova firma započinje gradnju uskotračne pruge s ciljem da poveže Prijedor, koji je tada bio važno željezničko čvorište, sa šumskim bogatstvima Grmeča. Najzahtjevniji dio trase, zbog konfiguracije terena, protezao se upravo kanjonom Sanice, gdje je uloženo puno truda da se postave željeznički kolosijeci. Austrougarski inženjeri su s velikom mukom projektovali ovaj pružni pravac i sami iznenađeni složenom konfiguracijom trase i pod neprestanim pritiskom da se radovi što prije okončaju.
Znala se i uvijek iznova pričala legenda kako je zapela gradnja, pa je glavni inženjer otišao lično kod cara Franje da mu kaže da su udarili na tvrdo, da ni kilu kamena ne mogu razbiti, a car će njemu: “E da ja tebe pitam nešto. Ako ja tebi za svaku kilu odbijenog kamena platim kilu zlata, može li se trasa onda probiti?” Ovaj odgovori da tako može. “E, onda nastavite raditi”, završi car Franjo. Ne zna se da li je ova legenda istinita, ali se u ovim krajevima još i danas prepričava.
“Ni zrna žita okupatoru”
Na nekadašnjeg “ćiru”, koji je s mukom i brektanjem odvozio kompozicije natovarene najkvalitetnijom grmečkom bukvom ili hrastom, danas sjećaju živopisni tuneli izdubljeni u čvrstoj kraškoj stijeni. Oni su posebna atrakcija za svakog ko odluči ovuda putovati i duže od jednog stoljeća svjedoče istorijskim događajima na ovim prostorima. Upravo je kroz ove tunele za potrebe pratizanskih jedinica i ranjenika u ljeto 1942. godine transportovana velika količina ubranog žita iz saničke doline. Bila je to prva velika omladinska akcija kada je preko 7.000 omladinaca prikupljalo hranu za stanovništvo i borce. Omladina je radila nadčovječanskim naporima ispred samih neprijateljskih bunkera i u potpunosti ispunila zacrtani plan pod sloganom “Ni zrna žita okupatoru”.
Saničkom prugom tada je prevezeno 270 vagona pšenice i drugih žitarica, krompira, osušenog voća i drugih proizvoda na slobodnu partizansku teritoriju. Uskotračna pruga se zadržala sve do sredine sedamdesetih godina, kada je odlukom tadašnjih vlasti došlo do njenog ukidanja.
Danas odmor za posjetioce i rekreativce
Drum kroz sanički kanjon danas je omiljena ruta za bicikliste i rekreativce, pa i brojne ribolovce koji love i odmaraju pored obala nestašne ljepotice. Sanica je bogata ribom, a posebno potočnom pastrmkom, koju ribolovci smatraju “kraljicom riba”. Zbog toga se na njenim obalama često održavaju razna takmičenja u sportskom ribolovu koja pohode brojni ribolovci iz svih krajeva svijeta. Prije nekoliko godina rodila se ideja o tome da se, u cilju obogaćivanja turističke ponude, ponovo izgradi uskotračna pruga koja bi prevozila turiste od Sanskog Mosta do Sanice, pa i dalje sve do Srnetice i Drvara. Urađen je čak i idejni projekat, ali je iz nekog razloga sve brzo palo u zaborav.
Kanjonom Sanice više se ne razliježe radostan pisak parne lokomotive čija je pojava uvijek donosila radost i veselje. Iako željeznice već odavno nema, sve još jako podsjeća na nju, pa se putniku namjerniku čak može učiniti i da čuje glasan pisak “ćire”, koji je u ove krajeve uvijek donosio radost i veselje.
