Selo Klotjevac, četrdesetak kilometara udaljeno od Srebrenice, smjestilo se na obali rijeke Drine gdje je i umjetno jezero za potrebe hidroelektrane. U 64 kuće do rata se živjelo dobro od stočarstva i poljoprivrede, jer ovdje uspijeva sve, pa čak i smokve, piše Deutsche Welle.
Povrh svega, većina muškaraca je bila zaposlena u šumarstvu ili građevini jer to je Osat, zavičaj čuvenih neimara. Iz Klotjevca je poniklo puno učenih glava, inženjera, sudaca,liječnika, profesora…
Kao i u brojnim drugim selima u ovoj zemlji poslije rata zatičemo ruševine, korov i pustoš, ali života ipak ima. Istina, danas se u Klotjevcu stalno živi u svega 6 kuća. Ali kako je ovo kraj pogodan za turizam, odmor, lov i ribolov, mnogi su izgradili vikendice i dolaze povremeno.
Povrh sela na uzvišenju s kojeg puca pogled na Drinu, jezero i litice Tare na drugoj strani obale u Srbiji nalazi se lijepa, velika kuća, s fasadom koju ni u gradovima nemaju mnoge poslije rata obnovljene kuće. Ovdje žive braća Mešanović, Hamed i Mehmedalija. Obojica su mladi ljudi u punoj snazi. Hamed (na naslovnoj fotografiji) je već oženjen i ima malu djecu.
Mele se ne predaje
Mehmedalija ili Mele, kako ga zovu, još nije oženjen. Iako se to na prvi pogled ne vidi, jer ne silazi sa snažnog motora na četiri kotača, Meletove noge su oduzete. On ne može hodati. No, uvijek nasmijan i raspoložen za šalu Mele, o tome priča bez ustezanja:
“Dok smo bili u izbjeglištvu, jedne sam zime pecao ribu. Led na zaleđenoj rijeci je pukao i ja sam naglavačke upao u ledenu vodu. Razbolio sam se, imao problema s kičmom i nakon dvije operacije, prije pet godina, noge su mi ostale nepokretne.”
Iako mu je na početku bilo teško prihvatiti da više ne može hodati i mučilo ga je što će moći raditi, Mele nije klonuo duhom: “Nikad se neću predati, radit ću što mogu i koliko mogu.” Mele je uvijek bio živ, nemiran, volio je raditi. Kad su mu noge ostale oduzete, u prvi čas ga je, kaže, uhvatila neka apatija; mislio je da mu je život završen. No, onda se trznuo i počeo razmišljati što i kako dalje. “Pao mi je na pamet ovaj motor. Nismo ni znali hoću li ja to moći voziti, ali brat mi ga je kupio i malo po malo sve sam to svladao. Navikao sam se sad na motor tako da mi se ponekad čini da kao da idem na svojim nogama. S njim stižem svuda”, priča Mele ne skidajući osmijeh s lica.
Mešanovići su zadovoljni svojim životom
Priču dalje nastavlja drugi Mešanović, Hamed: “Bratova nesreća i meni je dala još više snage. Ujutro dok pijemo kafu treba mu pola sata da se obuče, na kolicima da dođe do motora na koji ga popnemo i on tako na motoru uz pomoć dva ovčarska psa čuva ovce. Kad ja radim u šumi ili orem, frezam i slično, moja žena oko kuće, djeca u školi, on je znao po cijeli dan na kiši biti s kišobranom na motoru kod ovaca.” A to Hameda potiče da ide naprijed i da radi “ono što može i ono što ne može”.
Hamed kaže da se ne žali na život, jer vidi da se u mnogim mjestima u BiH živi lošije nego u njihovom: “Koliko je svijet novca dao za Srebrenicu! Svi mi što danas živimo u ovoj općini – Bošnjaci, Srbi i drugi – mogli smo biti gazde, pravi domaćini, da su političari koji su tu pomoć dijelili, radili to ravnomjerno, da su gledali da svatko dobije nešto i to ono što mu je potrebno, a ne da neki dobiju pet donacija, drugi ništa, a da ne pričamo o onom što se prodalo i ljudi se vratili opet u Federaciju ili su otišli vani. Dosta pomoći je s kamiona na kamion pretovarano i odmah se iz Srebrenice vozilo za Tuzlu, Sarajevo i ‘ko zna kud. Ja to ne govorim radi sebe, jer, hvala Bogu, imam dovoljno, meni manje-više i ne treba ništa.”
Na odlazak iz BiH i ne pomišljaju
Pitamo ga je li i on možda razmišljao da ode odavde negdje gdje se lakše i bolje živi?
“Kad smo se ja i moj brat vratili, on je tada bio pokretan. Da smo čekali pomoć općtine ili nekog drugog da od toga živimo ili da nam nešto daju, i mi bismo vjerovatno sada bili negdje u Njemačkoj, Švicarskoj i ‘ko zna gdje. Nas troje – moja supruga, ja i moj brat – smo uzeli svoje živote u svoje ruke i poturili leđa da radimo i ostanemo ovdje, pa kako nam bude.”
Hamed kaže da su po povratku u rodno selo, na početku, imali nešto pomoći od općine i Federacije, ali da su sve što danas imaju stekli svojim znojem i upornošću.
“Prije 15 godina došli smo na temelje porušene kuće bez igdje ičeg. Počeli smo s četiri janjeta koja sam kupio na Ozrenu i doveo ovamo kad smo se vratili. Danas, hvala Bogu, imamo stalno oko 120 do 150 ovaca, a u proljeće sa janjadi do 250. Imamo trenutno nešto krupne stoke, dvije krave, dva bika, četiri junice, neki dan sam prodao dva bika. Ovaj traktor što sad imam mi je peti što sam promijenio otkako smo se vratili. Sve sam ih kupovao svojim novcem, ni jednog nisam dobio u donaciji.”
Hamed dalje govori da glavnu zaradu ostvaruje od prodaje stoke, ali ga susjedi iz drugih sela često zovu da im nešto napravi sa strojevima ili traktorom pa se i tako nešto zaradi. Supruga radi u stakleniku i od toga dosta proda. Sir, kajmak i med su tražena roba kad su dobre kvalitete, a u Klotjevcu je sve prirodno.
“Od zarade s ovog imanja sam napravio kuću i kupio tri terena u Federaciji što me stajalo ukupno oko 100.000 maraka. Imam sve potrebne strojeve i priključke za traktor, sve smo to zaradili i kupili. Jedino se mnogo zahvaljujem UNDP-u koji mi je pomogao da napravim štalu za ovce. Pomogli su mi i u kupovini prikolice za traktor kosačice, vage i stroja za šišanje ovaca, dio novca sam dao ja, dio oni. Sve drugo smo zaradili i hvala Bogu da je tako. Još da mi je brat ostao zdrav…”, sa sjetom u glasu govori Hamed.
Nesposobni političari
Hamed i Mele kažu da im ni na pamet ne pada odseliti negdje iz svog sela, a kamoli iz Bosne i Hercegovine, dok Mele dodaje: “Može se ovdje itekako dobro živjeti. Još da imamo političare koji bi brinuli da narodu bude bolje umjesto da nas pred svake izbore pokušavaju da ponovo zavaditi. Nesposobni političari ne daju da narod bolje živi.”
Hamed kaže da oni nisu naučeni mrziti nikoga. Iako je iz njegove obitelji prilikom pada Srebrenice, kako nam priča, nestalo 17-18 najbližih, među njima i Hamedov i Meletov otac. “Bez obzira na sve to mi moramo gledati naprijed, moramo misliti o budućnosti, moramo živjeti dalje i surađivati jer za mene su ljudi isti. Svaki čovjek koji pomogne drugom čovjeku, bez obzira koje je nacionalnosti, za mene je čovjek. A ovi danas političari koji nas samo dijele na naše i njihove ništa drugo i ne znaju. Ja tvrdim da bi jedan običan seljak, kao npr. moj stric Dulan što čuva ovce, bolje vodio općinu pa i državu nego što je vode oni jer za to treba prije svega biti domaćin, misliti o svakom članu domaćinstva, ali i o cijelom domaćinstvu i njegovom napretku. Tada bi nam svima u ovoj zemlji bilo bolje, nikom ne bi bilo tijesno i ne bi morao kruha tražiti po bijelom svijetu.”
