Ni slutila nije da će joj nekoliko trenutaka kasnije promijeniti cjelokupan život i navući tamu koja je pratila godinama kasnije.
“S njim sam morala krenuti, a samo sam uspjela pogledati majku i brata. Njihova blijeda lica sve su rekla. Ali, nisu mi mogli pomoći. Odveo me na sprat kuće i s uperenom puškom naredio da se raspremim. Počela sam se tresti, a tlo mi se pod nogama izmicalo. Odbijala sam. Ali, on me udario, bacio na ležaj i silovao. Gušeći se u sopstvenim suzama molila sam ga da me ubije. S 18 godina obilježena sam žigom srama, najbrutalnijim činom koji postoji za djevojku i ženu”, nastavlja Mirsada.
Kako kaže, tada je izgubila čast i dostojanstvo žene koja je po islamskom vjerovanju i tradiciji u brak trebala ući nevina.
“Moj život više nije imao smisla. Razne misle su mi razarale srce i dušu. Okrivljivala sam samu sebe. Gadila sam se sama sebi, osjećajući njegov miris, odnosno smrad zadaha na sebi. Kako se vratiti u magacin, kako pogledati majci i bratu u oči, a da ne primijete. Kroz strah za njihov život uspjela sam sakriti šta mi se desilo, dok je u meni sve pucalo od bola”, dodaje ona.
Uz bol i patnju koja je razarala provela je naredni period, a nekoliko mjeseci nakon stravičnog iskustva upoznala je budućeg muža. U njemu je imala najveću podršku, kao i u dvije kćerke koje je rodila naknadno. One su joj davale snagu za životom.
Detalj s konferencije za medije u Tuzli (Foto: A. K./Klix.ba)
Iako je mislila da su njene životne rane zarasle, ipak na kraju nije bilo tako. Rane su se svakog proljeća iznova otvarale, a nervozu i traumu nesvjesno je prenosila na svoje članove porodice.
“Morala sam potražiti pomoć ljekara, ali svojoj doktorici nisam smjela ispričati uzrok mojih noćnih mora, jer nisam znala da se o tome uopće smije govoriti. Ja sam ćutala sve dok na moja vrata nisu zakucali pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), jer me neko naveo za svjedoka. Te 2009. sam dala izjavu i ostvarila sam status civilne žrtve rata”, kaže Mirsada.
Uz članove porodice, Mirsada je veliku pomoć imala i u doktorici Amri Delić uz čiju pomoć je stekla veliku snagu koja je izvela iz sjene rata te oslobodila bremena prošlosti. Tri godine kasnije Mirsada je osnovala udruženje kako bi pomogla i ostalim preživjelim žrtvama ratnog silovanja.
“Kroz priče žrtava sam uvidjela da je žensko tijelo tokom rata bilo bojno polje i oružje. Odlučila sam prekinuti šutnju i javno govoriti o svemu, jer silovanje je zločin protiv čovječnosti, a šutnja ide u prilog samo zločincima koji bi prošli nekažnjeno”, priča Mirsada, danas aktivistica za ženska prava i promjene.
Ime i prezime svog silovatelja zna. Za počinjeni zločin nije odgovarao, jer je, prema njenim riječima, pobjegao u Rusiju. Kada priča o svom iskustvu više ne plače, jer kako je istakla, neće mu dozvoliti da vidi njene suze.
Direktorica Centra za terapiju i rehabilitaciju Vive Žene Jasna Zečević kaže da danas u BiH problem predstavlja činjenica da veliki broj počinitelja ratnog silovanja žena nije odgovarao za učinjena zlodjela.
“Ima onih koji nisu čak ni optuženi, kao i onih koji su odslužili svoje kazne te se vraćaju u zajednice u kojima su počinili. To je naredno pitanje koje će se morati postaviti, odnosno kako se nositi s time”, kaže Zečević.
Jasna Zečević (Foto: A. K./Klix.ba)
Ratna silovanja dešavala su se u prostorijama brojnih privatnih kuća, osnovnih škola i drugih objekata širom BiH. Sistem memorijalizacije ovakvih objekata još uvijek nije uspostavljen, što je prema riječima Zečević, izuzetno važno.
“Potrebno je uspostaviti sistem obilježja kako bi se znalo da se u toj i toj kući desilo to i to. To je važno za cijelu naciju, međutim, BiH nema zdrav odnos prema onome što se desilo. Mi imamo obratnu situaciju te škole u kojima se to dogodilo danas veličaju ratne zločince. Na kraju uspostava ovog sistema dovela bi do toga da žrtve ‘sažvaću’ to što im se dogodilo te će prolaskom pored takvog objekta biti mirni, koliko god ih to boljelo”, nadovezuje se zečević.
Inače, Centru za terapiju i rehabilitaciju Vive žene žrtve torture se uglavnom javljaju kada su u krizi. Prema riječima psihoterapeutice u Vive žene Aide Mustačević-Cipurković, žrtve ratne torture naizgled normalno mogu funkcionirati i do 15 godina, nakon čega dolazi do ulaska u jaka emotivna stanja koja dovode do kriza.
Ona navodi da mnoge žene o tome neće ni pričati zbog prirode same traume, stigme u društvu i slično.
“To je zločin kao i svaki drugi, ali on predstavlja jedno od najtežih traumatskih iskustava za žene koje su ga preživjele. One su najviše patile u toku rata, a nakon toga izostala je jedna sistematska, kontinuirana i permanentna pomoć, prvenstveno od vlasti”, ističe Mustačević-Cipurković.
Aida Mustačević-Cipurković (Foto: A. K./Klix.ba)
Trauma kroz koju su žene tokom rata prošle neprolaznog je karaktera.
“Oni koji kroz takvo iskustvo nisu prošli smatraju da o tome ne treba više pričati te da je to zaboravljeno. Međutim, ta trauma je kao bomba koja može poslije 20, 30 ili 50 godina eksplodirati u vama. Nažalost, te osobe više nikada nisu iste i one imaju velike poteškoće u funkcionisanju na način kako je to bilo prije rata”, pojašnjava ona.
Međunarodni dan podrške žrtvama torture obilježava se 26. juna, a spomenuti tuzlanski centar od danas će realizirati niz aktivnosti tim povodom. Također, bogatim programom ovaj centar će obilježiti i godišnjicu svog djelovanja i rada.
Izvor: klix
