Grupa gardista s Legijom na čelu nije bila jedina koja je tada iz Beograda krenula na ratište.
Bili su dio većeg vojnog konvoja sastavljenog od dobrovoljaca i pripadnika različitih paravojnih formacija iz Srbije. Zadaci su im bili koordinacija između “fikretovaca” i Štaba “Pauka”, te obuka i opremanje Babinih boraca
Otkako se našao u srbijanskom zatvoru, Milorad Ulemek Legija neprestano objavljuje knjige o svojim ratnim iskustvima. Ovaj nekadašnji pripadnik francuske Legije stranaca, ratni zapovjednik Arkanove garde i poslijeratni komandant srbijanske Jedinice za specijalne operacije (JSO) do danas ih je objavio ukupno osamnaest. Posljednja, objavljena ove godine, nosi vrlo upečatljiv naslov. Autor u njoj govori o svom učešću u ratnim dešavanjima na prostoru Cazinske krajine, gdje se krajem 1994. i početkom 1995. godine borio na strani Fikreta Abdića.
Upravo je Abdićevim poznatim nadimkom Babo i naslovljena ova knjiga. Zapravo, riječ je poznatoj operaciji “Pauk”, u kojoj je Legija učestvovao kao komandant Srpske dobrovoljačke garde ili formacije poznatije pod nazivom Arkanovi Tigrovi.
Ova Legijina knjiga postala je zanimljiva i drugoj strani, onoj protiv koje se Legija borio i o kojoj u svojoj knjizi iznosi i niz pohvala. Knjiga Babo čita se i prepričava među nekadašnjim pripadnicima Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njima su u ovoj knjizi interesantne Legijine interpretacije ratnih događaja, ali i pozitivne ocjene i stavovi o svome neprijatelju, prije svih pripadnicima 505. viteške bužimske brigade te njihovom komandantu Izetu Naniću, ali i komandantu Petog korpusa generalu Atifu Dudakoviću, piše Stav.
PUT U ZAVIČAJ
Legijina avantura zvana operacija “Pauk” započela je u jesen 1994. godine u Beogradu, gdje se još uvijek oporavljao od zadobijenih ozljeda. Nedovoljno oporavljen i teško pokretan, bio je pozvan u Štab Srpske dobrovoljačke garde, koja je u tim trenucima bila rasformirana. Njen osnivač i komandant Željko Ražnatović Arkan saopćio mu je tada da je potrebno ponovno sazvati gardiste zbog njihovog uključenja u nastavak borbi u Bosni i Hercegovini.
Legija u tim trenucima nije znao na koje će ratište biti upućen, ali je pretpostavljao da idu kao ispomoć Vojsci Republike Srpske nakon pada Kupresa. Ipak, za to se nije previše zanimao te je ubrzo sazvao gardiste i pripremio ih za polazak.
Grupa gardista s Legijom na čelu nije bila jedina koja je tada iz Beograda krenula na ratište. Bili su dio većeg vojnog konvoja sastavljenog od dobrovoljaca i pripadnika različitih paravojnih formacija iz Srbije. Da se kreće na prostor tzv. Republike Srpske Krajine shvatio je tek na putu do konačnog odredišta – Petrove gore na Kordunu, koja je bila rodni kraj Ulemekove obitelji. Njegov otac rodio se u selu Pećka na Kordunu, odakle se preselio u Beograd, gdje mu se rodio sin Milorad.
Stigavši na Petrovu goru, Legija je u podzemnom vojnom kompleksu bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) već prvog dana upoznat s operacijom “Pauk”. “Suština je bila sledeća: radilo se o Cazinskoj krajini.
Ukazala se mogućnost da se napokon cela ta teritorija, koja je od početka rata bila pod kontrolom Petog korpusa Armije BiH, stavi pod našu kontrolu. Naime, Cazinska krajina ili Zapadna Bosna, kako su je sada zvali, bila je od samog početka rata kost u grlu i Republici Srpskoj Krajini”, piše Legija i navodi da je za vojni obruč oko tog prostora bilo potrebno oko deset hiljada vojnika te da je ta teritorija bila u zaleđini Republike Srpske Krajine i Republike Srpske.
Njegovom eliminacijom, navodi dalje, sva ta živa sila i tehnika mogla bi se upotrijebiti na drugim frontovima, a ovladavanjem bihaćkim željezničkim čvorom bila bi uspostavljena direktna veza između Beograda, Banje Luke i Knina, što bi pojeftinilo i ubrzalo dopremanje svih vrsta pomoći, a Republika Srpska Krajina i Republika Srpska imale bi slobodno zaleđe i veoma brzu komunikaciju između svojih teritorija.
“I, evo, sada se ukazala neviđena prilika da se taj problem jednom zauvek reši. Naime, letos su snage lojalne Aliji Izetbegoviću napale i proterale sa te teritorije sve one koji su bili lojalni Fikretu Abdiću, zvanom Babo. (…) Sada je, posle nekoliko meseci njihova progona na srpsku teritoriju na kojoj su teško živeli u napuštenim objektima farme ‘Agrokomerc’, pao dogovor da se tim ljudima, na čijem čelu je bio upravo Babo, pomogne da se borbom vrate na svoju teritoriju. U toj nameri i pomoći podrazumevali su se i određeni interesi. Pre svih, da se Krajina oslobodi tereta tih izbeglih, jer su troškovi njihovog zbrinjavanja bili zaista veliki. S druge strane, približavala se zima, pa je to dodatno otežavalo celu situaciju. Drugi i možda i važniji interes bio je taj da se naoružavanjem ovih ‘fikretovaca’ i uključivanjem u oružani povratak na svoje, reši i pitanje Petog korpusa”, navodi on.
S Abdićem je dogovoreno da njegovi vojnici ne stanu s borbama dok god se ne slomi Peti korpus. Cijeli je dogovor isplaniran u potpunoj tajnosti. Ko je bio kreator kompletnog plana, Legija ne piše, već samo konstatira da je uspjeh isplanirane operacije mogao biti ključ cjelokupnog rata te da ne treba biti poseban ekspert i taktičar da se shvati njena važnost.
ZOOLOŠKI VRT PROTIV PETOG KORPUSA
Na čelu Štaba tajno isplanirane operacije “Pauk” nalazio se general Mile Novaković, a njegov načelnik bio je Čedomir Bulat. Već je na prvom sastanku na Petrovoj gori Novaković prisutnima izložio plan. Naime, protjerani Fikret Abdić raspolagao je s oko pet hiljada vojnika. Oni su za ovu priliku bili raspoređeni u tri brigade. Prva je bila sastavljena od vojnika s užeg područja grada Velike Kladuše, Druga brigada geografski je gravitirala Vrnograču, a Treća naseljenim mjestima prema Cazinu. Kako osvajanje Cazina nije bilo planirano u prvoj fazi operacije, Legija navodi da je sastav Treće brigade bio pridodat Prvoj brigadi, koja je trebala napasti i osvojiti Veliku Kladušu. Druga je od početka bila usmjerena ka Vrnograču i dalje prema Bužimu.
Novopridošli konvoj iz Beograda, u kojem je bio i Legija sa svojim gardistima, trebao je preuzeti ulogu koordinatora između “fikretovaca” na prvim redovima borbe i Štaba “Pauka” na Petrovoj gori, dok je ostatak trebao služiti kao popuna prostora između prvog i drugog sektora borbe, odnosno između Prve i Druge brigade. Osim toga, neposredno pred akciju, koordinatori su bili zaduženi za obuku i opremanje Babinih boraca.
Ulogu koordinatora nad prvim sektorom dobio je izvjesni komandant specijalnih jedinica iz Knina za kojeg Legija koristi ime Rakun. Legija je bio zadužen za koordinaciju nad Drugom brigadom prema Vrnograču i Bužimu, dok je između njih, s pridošlim borcima iz konvoja, bio izvjesni Kole (vjerovatno je riječ o Radoslavu Kostiću).
Težište borbe bilo je, dakle, na Abdićevim borcima, ali oni nikako nisu bili jedini koji su se borili protiv snaga Petog korpusa u ovoj operaciji. Uz borce Srpske vojske Krajine bile su tu i mnoge paravojne formacije. To piše i Legija prisjećajući se jedne Novakovićeve rečenice koju je ovaj izgovorio pred Legijom, onda kada mu je saopćavao da će ubrzo kao ispomoć u borbi doći “Škorpioni” Slobodana Medića Boce: “E, pa ovde se izređao čitav zoološki vrt, samo su sada falili i škorpioni.” Legija se složio s takvom ocjenom. “Stvarno, ovde su defilovale razne jedinice, od nas ‘tigrova’ i ‘pantera’, pa do: ‘vukova’, ‘sivih vukova’, ‘besnih pasa’, ‘kobri’, ‘golubova’, ‘ševa’ i ko zna kojih što su nosili nazive raznih životinjskih vrsta. I sad, eto, stižu i ‘škorpioni’”, piše on.
KEMO I NEPRIJATELJ
Kada Legija piše o razlozima zašto od početka rata nije osvojena Cazinska krajina i skršen otpor Petog korpusa, onda navodi da to nije “zato što je to bilo vojno neizvodljivo, već zato što se tome protivila međunarodna zajednica”. Dakle, onda kada se neutralizira međunarodna zajednica, ništa neće stajati na putu potpunom uništenju Petog korpusa. Planom operacije “Pauk” i ponovnim početkom međubošnjačkog sukoba, piše Legija, međunarodna zajednica više neće imati argumenata da vrši pritisak na Srbe. No, i sad kad međunarodna zajednica više nije prepreka, Legiji ne miriše sve na dobro. Plan mu se učinio previše ambiciozan jer je znao da se za njegovo ostvarenje, ipak, nešto pita i ona druga strana protiv koje se trebalo boriti. Odmah po preuzimanju nove uloge, koju je imao nad zapovjednikom i pripadnicima Druge brigade Narodne odbrane, na čijem je čelu bio komandant Zumret Brkić, nailazi na prepreku. Zumret mu se žali jer nije zadovoljan dobijenim oružjem. Nakon sloma prve autonomije u augustu 1994. godine i bježanja na prostor Republike Srpske Krajine, Abdićevi borci morali su predati oružje Srpskoj vojsci Krajine. Sada, nakon ponovnog naoružavanja za predstojeću borbu, Zumretovim borcima bilo je podijeljeno slabije naoružanje, dok su krajinski Srbi očito za sebe ostavili ono bolje.
Druga brigada s Legijom i gardistima bila je u početku smještena u Petrinji, gdje ju je Legija ustrojio za borbu. U to je vrijeme odnos s “pitomcima“, kako je zvao autonomaške borce, bio služben, ali je s vremenom postajao prisniji. Abdićevi borci dali su mu ime Kemo i tako su ga zvali do samog kraja borbi, a Legija piše da ga je s tim imenom oslovljavao i general Novaković. U sve češćim i otvorenijim razgovorima s “pitomcima” i njihovom komandom saznavao je više o neprijatelju. Kako su bili zaduženi za osvajanje Vrnograča, pred njima se na liniji nalazila 505. viteška bužimska brigada. O Bužimu se, piše on, pričalo mnogo.
“Uprkos tim pričama, ja nisam bio sada svestan težine samog pomena Bužima. Tek je trebalo da se u to uverim i da platim visoku cenu”, navodi dalje. I zaista, takvu cijenu platio je u prvoj ozbiljnijoj akciji protiv 505. brigade, na Gladnom brdu kod Velike Kladuše. “Od sto dvadeset ljudi, koliko je krenulo u akciju, osamnaest je poginulo, šezdeset i četvorica su bila ranjena, što lakše što teže. Dvojica su nestala. Strašan, užasan bilans”, prisjeća se Legija u svojoj knjizi.
Po bužimskoj 505. brigadi naslovljen je i jedan dio Ulemekove knjige. Navodi da su Zumretovi borci imali respekt i strahopoštovanje prema toj formaciji. Istina, svi njegovi opisi i nisu tačni. Tako, ističe da su elitne udarne grupe ove brigade “Hamze” i “Gazije” obučavali iranski instruktori.
A na jednom mjestu piše da su te grupe sačinjavali borci iz arapskih zemalja, iako nigdje u knjizi ne navodi da su negdje ubili ili vidjeli takvog pripadnika 505. brigade. Nisu ni mogli, jer takvih u ovoj jedinici nije ni bilo. Bez obzira na to, Legija 505. brigadu opisuje kao respektabilnog protivnika od kojeg su, unatoč njegovom znatno slabijem naoružanju, metar po metar teritorije oduzimali samo onda kada se dobro potrudili.
Kako je vrijeme odmicalo, borbe su postajale teže, a njemu je sve to više ličilo na partiju šaha. “Kada smo jesenas došli na ovaj deo ratišta sa svojom malobrojnom trupom i kada sam shvatio kakva je bitka trebalo ovde da se odvija, ušao sam sa puno energije, elana i volje. Međutim, kako je vreme prolazilo, shvatio sam da je ovo borba protiv vetrenjača. Na momente sam se baš osećao kao Don Kihot, ali opet nisam hteo da klonem”, opisuje Legija. Iako je bilo predviđeno da se Kladuša zauzme za sedmicu dana, njeno osvajanje trajalo je gotovo dva mjeseca. Protivnik, na čelu s Dudakovićem, svaki njihov brzoplet potez kažnjavao je i dodatno zagorčavao napredovanje te velike operacije za koju su svi mislili da će teći vrlo jednostavno. Onda kada nije imao dovoljno snaga da se neprijatelju suprotstavi direktno, Dudaković je skupljao snage i udarao na potpuno drugom kraju fronta. Time je trošio neprijateljsku energiju, pa je Legija često morao stati s napadom da bi se začepila pukotina na drugoj strani.
Bilo da je to radio Dudaković ili Nanić, Legiji je to bio logičan potez pravog stratega. “‘Aferim, efendijo, ko god da si’, rekoh svome nepoznatom protivniku dok sam gledao kartu i čekao tačan izveštaj’”, piše Legija nakon jedne tako provedene akcije. Na drugom mjestu, pak, navodi sljedeće: “Morao sam da u sebi ipak čestitam Dudakoviću, jer je dobro nadmudrio i, da ne kažem, povukao za nos ove naše konje od generala. I sam sam bio zadovoljan, jer sam ga ipak provalio, mada mi to ništa nije vredelo.”
O IZETU NANIĆU
U prvim danima boravka među pripadnicima Druge brigade Narodne odbrane u Petrinji Legija je upoznao nekadašnjeg prijatelja Izeta Nanića, zamjenika komandanta Admila Mulalića Adu, koji je jedne večeri, prilikom opuštenog razgovora novih prijatelja, Legiji predstavljen kao Nanićev kum. Legija je s čuđenjem primio tu vijest, a onda je Ado iz džepa izvadio fotografiju na kojoj je bio zagrljen s Izetom. “Nanić je bio dosta niži od Ade.
Imamo je crnu kosu iznad visokog čela, bio je markantan i lep, dok je Ado bio visok i plavokos. Samo rat ispreda takve priče. Dugo sam gledao fotografiju. Zamišljao sam gde je i kada nastala. Očito na nekom slavlju, negde gde je bilo opušteno i bezbrižno. Ti zagrljeni kumovi, danas su ljuti neprijatelji. Od toga dana sam Adu, odnosno Avdu, oslovljavao sa ‘Kume’. I on je prihvatio tu šalu, a i meni je tako odgovaralo”, opisuje Legija ovaj događaj.
Kada je sve bilo gotovo, početkom augusta 1995. godine, i kada je hrvatskom operacijom “Oluja” i napredovanjem Petog korpusa prema Velikoj Kladuši rasporena “Paukova” mreža, Legija je skupio svoje gardiste i krenuo onamo odakle je stigao.
Propašću Republike Srpske Krajine propao je i san o Abdićevoj državi. Propala je i operacija “Pauk”. Izvlačeći se šumskim putevima duž tzv. Suhe međe, od Vrnograča preko Žirovca do Dvora na Uni, slučajno se sreo s tri srpska vojnika koji su pohitali da mu prenesu glavnu vijest o kojoj se pričalo tog 5. augusta. “E, da vam kažem nešto što će vas sigurno obradovati – reče jedan od njih. Reče mi da je poginuo Izet Nanić. (…) Gore na Čorkovu, prema Suvoj međi. Kažu da je išao tuda, a naši naletili i ubili njega i njegove pratioce. Samo je jedan preživeo, njegov vezista, koga su živog uhvatili. Naši kažu da se ‘balija’ borio do kraja, al’ ga ovi naši ipak skembali”, prisjeća se Legija tog razgovora i poslije daje svoju ocjenu: “Ako se nadao da ću se radovati, onda se prevario. Nanić jeste bio neprijatelj, ali je bio dostojan protivnik i za poštovanje. Bez obzira na sve, on se borio sve ove godine u neravnopravnim uslovima za svoju kuću, za svoju ideju i dao svoj život za to, a to jeste za poštovanje.”
