Pismenost bosanske žene seže daleko u prošlost, a dokaze o tome u svojoj privatnoj kolekciji ponosno čuva naša istaknuta umjetnica Šemsa Gavrankapetanović, koja živi na relaciji Beograd – Počitelj – Sarajevo.
Te dokaze javnosti će premijerno predstaviti na izložbi u Počitelju, prvog vikenda u junu, na tradicionalnoj manifestaciji Udruženja likovnih umjetnika BiH “Trešnjevoj nedjelji”, a ekipi našeg portala ustupila je njihove ekskluzivne fotografije.
Šemsa je izložbu simbolično nazvala “Majkina pisma” i posvetila je Begzadi Bašagić-Gavrankapetanović, staroj majci, neni svoga oca, a prezentirat će je prostoru u kojem je 1902. godine Begzada napisala dokument – Žalbu caru Franji Josipu I.
U pitanju je porodična kuća Gavrankapetanovića, koja je sagrađena krajem 17. stoljeća, da bi od 1961. godine postala prostor Umjetničke kolonije Počitelj. Kuća je i zvanično zaštićeni spomenik kulture u kompleksu Starog grada Počitelja, i spada u najljepše primjere stambene arhitekture turskog perioda.
Izložbom Šemsa želi oživjeti prošlost, kako bi podsjetila i na hrabrost bosanske žene u vremenu krajnje lošem za porodicu, kada je samohrana Begzada, udovica Ibrahimbega Gavrankapetanovića, sestra pjesnika, prevoditelja, historičara Safveta-bega Bašagića, ponosno i odlučno branila prava i dostojanstvo porodice, u prvom redu u interesu svoje djece, kojoj je uz silna odricanja nastojala dati najviše obrazovanje.
Pismo je napisala na bosančici, derivatu staroslavenske ćirilice sa elementima glagoljice i latinice, a preveo ga je književnik i leksikograf Valerijan Žujo, koji je nakon toga zapisao: “tokom te transliteracije bosančice u latinicu, otkrivao mi se i otkrio jedan nestali duh i manir, kojem mogu samo kapu skinuti”.
– Među papirima koji se čuvaju u mojoj familiji, našla sam sljedeći dokument: Žalba caru Franji Josipu, koji je 1902. pisala Begzada Bašagić-Gavrankapetanović, stara majka, nena, baba moga oca. Ona u svojoj žalbi obavještava cara da joj je nova austrougarska vlast u Hercegovini nepravedno oduzela veliki dio zemlje, a nju i njeno petero djece ostavila da gladuju, ubijeđena da će car narediti da se ispravi greška. Žalbu šalje Carsko-kraljevskom ministarstvu u Beč. Dokument je pisan begovicom, varijantom pisma bosančice, koje je tada još bilo u upotrebi u narodu u Hercegovini, nakon što je prešlo put iz Grčke, preko Makedonije, Bugarske i Srbije pa sve do Dalmacije i Like. Dokument zapravo govori o rješavanju tada aktuelnog agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini, koje je pokrenula Austrougarska monarhija: oduzela je velike posjede feudalcima muslimanima i dala ih hrišćanima, Srbima i Hrvatima, do tada kmetovima i najamnim radnicima – priča nam Gavrankapetanović.
Ističe da pored historijskih događaja koje bilježi, dokument svjedoči o društvenim, ekonomskim i kulturnim prilikama u Hercegovini početkom 20. vijeka – o međusobnim odnosima vjerskih zajednica, o stanju pismenosti, sistemu obrazovanja, pismu i jeziku, kao i statusu žene u društvu.
– Isključena iz sistema obrazovanja, žena je osuđena da se bavi samo kućnim poslovima i staranjem o djeci. Između ostalog, pismo svjedoči i o vjerovanjima i običajima ove zanemarivane polovine stanovništva, ali i o kontinuitetu identiteta. U mojoj familiji, pored ove žalbe caru, čuvaju se i majkina pisma pisana djeci, unucima, i drugim članovima porodice. Kako se ja u svom radu bavim slikanjem pisma, ove rukom pisane zapise Begzade Bašagić-Gavrankapetanović sagledavala sam i tumačila ne samo kao artefakte već i iz aspekta njihove likovne vrijednosti. Njena pisma i dijelove iz njih transponovala sam u svoje radove, kombinujući klasične slikarske i grafičke tehnike sa elementima tradicionalnog ženskog ručnog rada. Bavila sam se ženskim pitanjem u kontekstu Bosne i Hercegovine krajem 19. i početkom 20. stoljeća, i onom što je ženski odgovor na zadatu situaciju. Ovaj umjetnički projekat teži da bude prikaz jednog ženskog angažmana. Uz bavljenje kućnim poslovima, spremanje hrane, održavanje higijene, briga o djeci, ženska kreativnost izražavala se u ručnom radu – vezu, što me je inspirisalo da dio radova za ovu izložbu realizujem upravo u ovoj tehnici. Na izložbi će mjesto zauzeti crteži i fotografije Počitelja. Priredit ću i neku hranu koja je tipična hercegovačka, da taj ambijent oživim, prosto da bih tu neku emociju zaokružila na više načina – dodala je Gavrankapetanović.
Njena namjera je i da kroz izložbu, baveći se iskustvom lokalnog stanovništva na osnovu svjedočanstava Begzade Bašagić-Gavrankapetanović, usmjeri pažnju posjetioca na historiju i dragocjenu kulturnu baštinu počitelja, često nazivanog Grad-muzej, a to nije ni slučajno, s obzirom na to da je UNESCO 2018. proglasio godinom kulturnog naslijeđa.
Nakon Počitelja, izložba će biti predstavljena i u Sarajevu.
Izvor: Faktor
