Jasminka Baković (55) krajiška je ratna heroina i samohrana majka koja živi bez ikakvih primanja. U trošnom stanu koji joj je prije nekoliko godina dodijelila Vlada Unsko-sanskog kantona Jasminka živi s majkom, kćerkom i njeno dvoje djece. Oboljela je, rane iz rata i psihičke traume zbog četničkog silovanja dodatno kompliciraju njenu ionako tešku životnu situaciju. Žive od skromne majkine penzije i onoga što im narod dadne. Tu i tamo upomoć priteknu i kantonalne institucije, ali sve to nije dovoljno da se trajno riješi problem koji muči Jasminku Baković, bivšu pripadnicu 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Rat je Jasminu zatekao u Sloveniji. Pripadnicima tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) koji su željeli napustiti vojsku i prebjeći na teritoriju Bosne i Hercegovine izrađivala je dokumente pomoću kojih su prelazili granice i bez problema prolazili kroz punktove srpskih paravojnih jedinica. Kada je počeo napad na Bosansku Krupu, odlučila je napustiti Sloveniju i doći u Bihać. Prijavila se u jedinice narodne odbrane, a ubrzo dobila i prvi zadatak: “Bila sam konobarica u jednom kafiću, a zadatak mi je bio da prikupljam informacije. Nakon toga sam poslata na drugi zadatak, u kafanu Darke Popovića zvanog Petlić na Bijelom Brdu, gdje su se četnici navečer grupirali. Imali su otvaranje kafića i došli su četnici na tu proslavu, gdje su vadili komade ljudskih tijela koje su, ratujući u Hrvatskoj, sakupili kao trofeje. Nakon toga sam se uključila u Patriotsku ligu, Teritorijalnu odbranu (TO) i na kraju u 5. korpus, u kojem sam bila pripadnica 501. brigade, Trećeg bataljona.”
ZAROBLJENA I SILOVANA
Kao pripadnica TO, ranjena je u glavu nitroglicerinskim metkom na položaju koji su pripadnici Armije RBiH zvali “krvava šestica”, u rejonu naselja Čekrlije ispod Grabeža, zloglasnog uporišta Vojske RS-a.
“Kad pođeš na taj položaj, halališ se sa svojima jer se uglavnom ljudi ne vrate živi s te linije. Tako je bilo na početku, kada nismo imali dovoljno oružja. Sjećam se da nas je znalo biti u rovu po nekoliko, a samo jedan od nas ima pušku. Možda će zvučati surovo i nehumano, ali svi ostali koji nemaju oružje čekaju šta će se desiti s onim koji ga drži kako bi se dočepali oružja, što bi značilo određenu sigurnost. Znalo se desiti nekoliko puta da, kada niko nije smio da ide uz komandira, odlučim da idem s njim po cijenu života”, prisjeća se Jasminka.
U njeno sjećanje najdublje je urezan događaj koji se desio u jeku neprijateljske ofanzive. Nakon tog događaja, više ništa nije bilo isto. Sada je, kaže, samo duh od one nekadašnje Jasminke, od koje je ostao jezik koji svjedoči o onome što joj se desilo.
“Dobili smo dojavu da kreće napad na Bihać i da četnici ulaze u grad, te smo povučeni s linije u Vrnograču i prebačeni iznad Bihaća. Tadašnji komandant Muhamed Babić ostao je bez veze jer mu se motorola ispraznila. Tako smo mi borci s njim ostali sve do sumraka. Zatim smo trebali da se spustimo u komandu. Bio je mrak, a mi u šumi. Bila sam s još dvojicom saboraca i nakon nekog vremena pješačenja kozijim putićima izgubila sam se. Bilo je to u rejonu Kozjena, a krenuli smo prema tzv. goloj sječi. Nisam daleko otišla i naletjela sam na četnike i samo osjetila kako mi neko stavi ruku preko usta, a zatim me udari u glavu i obori. Mislim da su bila dvojica samo i odvukli su me u žbunje, a zatim su me silovali, udarali i psovali mi. Imala sam sreću da su bili pijani, te su se nakon toga posvađali oko toga šta će sa mnom.
Plakala sam i molila ih da me puste zbog moje kćerkice koja ima pet godina. Oni su se nastavili svađati, a ja sam iskoristila priliku da im pobjegnem. Ni sama ne znam kako sam imala snage. Sišla sam u komandu i odmah se zaputila u stacionar kako bi mi ukazali prvu pomoć. Nakon toga sam neko vrijeme bila na bolovanju i nisam išla na liniju. Poslije otprilike mjesec i po počela sam osjećati mučninu i javila sam se ginekologu. Ondje mi isprva nisu povjerovali da sam silovana jer ja to nisam prijavila nikome osim stacionaru. Otkrila sam da sam u drugom stanju i zatražila da me ‘očiste’. Traume koje sam tada doživjela osjećam i danas, zbog čega trošim terapiju za smirenje. Imam noćne more koje me progone”, priča Jasminka Baković.
Zbog pretrpljenih trauma, Jasminka više nije bila ista. I njeno se ponašanje u određenoj mjeri promijenilo. Ipak je nastavila sudjelovati u odbrani Bosne i Hercegovine, za šta je dobila i nekoliko priznanja u ratu. Međutim, pritisak rata, nepravda, neimaština i traume učinile su je osobom koju su mnogi izbjegavali. Poslije rata ni od kog ništa nije tražila, već je pokušala krenuti u novi život. Iskušenja su se nizala, a posljedice rata dolazile po svoje: “Kada sam bila ranjena, bila sam gotovo paralizirana, te mi je dolazio saborac iz čete Anton Baković i pomogao mi oko oporavka. Budući da sam emotivna osoba, a on čovjek koji je to znao iskoristiti, nakon rata sam se udala za njega. Smatrala sam da je to dobro za mene i da trebam to učiniti kako bih se oporavila od svega i započela novi život. Čak smo jedno vrijeme živjeli u Hrvatskoj. Međutim, naš privatni život bio je nešto sasvim drugo od onog što se u javnosti moglo vidjeti. Bio je isuviše grub, a sve je kulminiralo kada mi je u Zadru otkriven tumor dojke, nakon čega me on izbacio iz svog života.”
BEZ STANA, ZDRAVLJA I NOVCA
Sama se nije mogla uhvatiti u koštac s vlastima kako bi sebi osigurala bilo kakva primanja. Osim zdravstvenih problema, pritisnuta je i problemom stambenog pitanja. Tvrdi da joj sada Grad Bihać želi oduzeti stan koji joj je dodijeljen za vrijeme prošlog saziva Vlade. Jasminina kćerka oboljela je od tromboze koja je u cijelosti zahvatila jednu nogu, a majka joj je stara i iznemogla. Jasmina kaže da joj je jedino preostalo da svako malo štrajkom glađu privlači pažnju javnosti na probleme koji je muče.
“Stan mi je dodijelio tadašnji premijer Lipovača, ali, onako, bez rješenja. Samo su službenici koje je on poslao napravili zapisnik kada sam ušla u posjed stana, i to je sve. Od tada do danas više sam puta dobivala rješenja za deložaciju. Evo, nedavno sam dobila novo rješenje o deložaciji od ovog sad gradonačelnika Bihaća i Gradske uprave. Dijagnosticiran mi je edem na glavi i teške povrede kičme, zbog čega imam poteškoća kada sjedim ili ležim, a kad hodam, često mi se desi da izgubim svijest. Nedavno su me radnici ‘Komrada’ dovezli u hitnu nakon što su me našli na cesti onesviještenu. Primim infuzije i opet me otpuste kad ne znaju šta će sa mnom. Trebala bih se liječiti, ali nemam sredstava niti sam osigurana. Zbog svega sam nedavno tri puta pokušala izvršiti samoubistvo, ali uvijek me neko spriječi. Posljednji je put kćerka naišla i zaustavila me u toj namjeri. Ne znam šta da radim. Probala sam se boriti i štrajkati, ali dadnu mi neku trenutnu materijalnu pomoć, i to je sve. Meni treba trajno rješenje. Probala sam i udruženju žena koje su žrtve rata, s molbom da me uvrste u žrtve jer sam silovana, ne bih li ostvarila neka prava. Nikome više ne trebam, a dala sam ovoj državi svoju mladost i najbolje godine života”, govori Jasminka kroz suze.
Bez riješenog egzistencionalnog i stambenog pitanja, slabog zdravstvenog stanja u poznim godinama, zaboravljena od prijatelja i rođaka, Jasminka ipak kaže da se nimalo ne kaje što je branila domovinu i, da se opet može vratiti u to vrijeme, opet bi isto postupila.
“Kažu da ono što čovjeka ne ubije, to ga sigurno ojača. Tako je i sa mnom. Kroz ova iskušenja sam ojačala i navikla da se sama borim kroz život. Ali najviše mi je zbog ove moje unučadi koja nemaju krova nad glavom niti svijetlu budućnost, a sigurno koračam ponosno jer nisam ništa uzela što nije moje niti sam kome nepravdu učinila. Evo, obećao mi je kantonalni ministar za pitanja boraca do maja da će mi riješiti stambeno pitanje i vidjet ćemo šta će biti. Opet ću u štrajk ako mi ne riješe jer nemam drugog izbora”, dodaje Jasminka Baković.
Nikada nije uspjela da ostvari ništa od svojih boračkih prava. Obilazila je, kaže, sva boračka udruženja i uvijek dobivala isti odgovor – da nema novca za rješavanje njenog problema. Stoga se pita kako to ima novca da se riješe stambena pitanja onih koji imaju mnogo manje ratnog staža od nje? Moralni i savjesni građani Bihaća i drugih krajeva Unsko-sanskog kantona s vremena na vrijeme priteknu u pomoć i kupe Jasminki drva, plate račune, dobave malo namirnica i donesu poneki lijek. Sve su to lijepe i humane geste, ali ipak je krajiškoj heroini potrebno trajno rješenje egzistencionalnog i materijalnog pitanja.
/STAV
