Kada je dobio ratno priznanje „Zlatni ljiljan”, Halil Bajramović iz Rujnice kod Bihaća bio je mladić koji je sanjao slobodu i bolji život za sebe i svoje saborce.
Ružan san
Dvije decenije kasnije, na Dan zlatnih ljiljana, Bajramović, koji je učinio gest vrijedan ljudskog priznanja, kada je državi „oprostio” 165.000 KM koje mu je „dugovala” za ovaj ratni orden, nije siguran kuda ide BiH, kuda je otišla Krajina.
On se odmah nakon rata bacio na posao u privatluk. Nije želio da se priključuje na budžetske trafoe, već živi od svog rada. Danas nije siguran je li BiH država o kojoj je sanjao u rovu…
– Ovo sada je jedan ružan san. Kuda smo išli 20 godina i gdje smo stigli svi zajedno!? Doduše, ja sam znao da će vladati nepravda prema borcima i zato sam i odabrao privredu, da sa sebi zarađujem i da ne čekam nečiju milost. Nažalost, političarima je draži borac koji je u krizi, a takvih je najviše, da bi njima mogli manipulirati – kaže Bajramović.
Ističe da je i u ratu bilo onih koji su u zaklonima čekali da bi, kada rat stane, raznim manevrima i slatkim riječima „uzeli državu pod svoje”.
Kroje sudbinu
– Puna je Bosna onih koji su bili u ratu, a da rata vidjeli nisu… Oni danas, nažalost, kroje sudbinu pravim borcima koji su svoja tijela i srca ugrađivali u temelje države BiH. Najviše me boli i što se jedan dio „zlatnih ljiljana” prodao lošim političarima radi ličnog interesa – objašnjava Bajramović.
Privatni posjed
Dodaje da ga boli činjenica da je država za koju su on i njegovi ratni drugovi krvarili od Une do Drine postala privatni posjed političkih elita i jakih porodica koje su se familijarno razgranale i umrežile po bh. institucijama.
On se osvrnuo i na nevjerovatnu krajišku praksu mijenjanja ministara i rekonstrukcija vlasti na „dnevnoj bazi”.
– Ovo je narod i borce dovelo to toga da smo svi skoro otišli na nervnoj bazi – zaključuje ”zlatni ljiljan” iz Bihaća.
(Izvor: Avaz.ba)
