Enis Imamović pripada drugoj, mlađoj generaciji sandžačkih političara. Dospio je u žižu javnosti nakon odličnih nastupa u Skupštini Srbije, gdje je na funkciji poslanika u nekoliko mandata ispred Stranke demokratske akcije Sandžaka. Imamović je sasvim hrabro i otvoreno govorio o genocidu u Srebrenici i raznim vidovima diskriminatorske politike srbijanskih vlasti prema sandžačkim Bošnjacima i Sandžaku kao regiji, dok je skupštinska sala orila nezadovoljnim komentarima poslanika srpskih partija.
Imamović je u intervjuu za magazin Stav govorio o Sandžaku, njegovom statusu, Aleksandru Vučiću, srbijanskoj državnoj politici prema BiH, odnosu BiH prema Sandžaku, ali i o dolasku predsjednika Erdoğana u Sarajevo.
SDA Sandžaka opozicija je aktualnom srbijanskom režimu na čelu s Vučićem. Jeste li opozicija zbog toga što vas Vučić nije htio u Vladu ili zato što se niste slagali s njegovom politikom?
– SDA Sandžaka od svog je osnivanja dosljedna opozicija režimu Slobodana Miloševića, a današnji srpski režim na čelu s Vučićem samo je malo modernija verzija miloševićevsko-radikalske politike s gotovo istim akterima. Vjerujem da se svi slažemo da nama nije mjesto u ovakvoj vladi, gledano iz našeg ugla, jer smo direktni protivnici njenoj politici, a iz ugla Vučićevog režima, jer smo prepreka na putu za sprovođenje njihove negativne politike prema Bošnjacima, Sandžaku, BiH, Kosovu, NATO-u itd.
Ipak, u nekim sandžačkim gradovima poput Novog Pazara, Sjenice i Tutina ušli ste u koaliciju sa SDP-om Rasima Ljajića. Koji su motivi bili odlučujući da se SDA odluči za ovu koaliciju i jedan strateški sporazum koji je potpisan između ovih dviju partija? Kako ste zadovoljni s funkcioniranjem koalicije na terenu?
– Prvi cilj strateške saradnje sa Sandžačkom demokratskom partijom bio je uspostavljanje stabilnih skupštinskih većina u lokalnim parlamentima sandžačkih gradova, oslobođenih političkih trgovina i ucjena malih partija. Prvi smo cilj lahko dostigli. SDA Sandžaka morala je da napravi velika odricanja u Sjenici, a naročito u Tutinu, u kome samostalno imamo većinu, kako bismo dokazali spremnost i ozbiljnost u namjeri da ta strateška saradnja bude stabilna, uspješna i dugoročna. Novi Pazar je godinama bio talac ucjena i političke trgovine funkcijama i radnim mjestima od strane lokalnih partija koje su s nekoliko odbornika vrlo često vodili glavnu riječ u gradu, a odricanje od tih navika ne ide uvijek lahko.
Ulaskom SDA Sandžaka u vladajuću većinu u glavnom gradu Sandžaka postigli smo stabilnost, ali smatram da koalicija na terenu može i mora da funkcioniše mnogo efikasnije u implementaciji svih tačaka strateškog sporazuma iza kojeg smo stali svojim potpisima.
U opoziciji je ostala SPP Muamera Zukorlića, a ova je grupacija opozicija vašoj politici i unutar BNV. Zbog čega postoje te tenzije? Kako je moguće da su nekim političkim grupacijama u Sandžaku bliži naprednjaci i socijalisti nego druge sandžačke i bošnjačke stranke? Stječe se utisak da Beograd to odlično balansira u svoju korist?
– Smatram da političkim grupacijama u Sandžaku nikako nisu bliži Vučić i Dačić od sandžačkih i bošnjačkih partija. Međutim, ono što Vučić i Dačić mogu da ponude liderima tih grupacija daleko je primamljivije od onoga što mi nudimo. Mi nudimo poštenu, zajedničku borbu za Sandžak i Bošnjake bez ličnih privilegija, dok srbijanska vlast može mnogo da ponudi, počevši od pozicija u Beogradu, ličnih ustupaka, službenih vozila pod rotacijom, obezbjeđenja itd. Što se tiče Bošnjačkog nacionalnog vijeća, mi smo stava da se izabrani vijećnici ne mogu i ne smiju dijeliti na poziciju i opoziciju, već da odgovornost u radu bude podijeljena na osnovu postignutih rezultata na izborima. Upravo je listi Muamera Zukorlića i bilo ponuđeno da, shodno osvojenim procentima, uzmu učešće u organima BNV-a, što su oni odbili.
Žao mi je i što kolege iz Parlamenta nisu prihvatile naše ranije pozive da formiramo jedinstveni bošnjački poslanički klub koji bi bio jak i utjecajan mehanizam zaštite i unapređenja interesa bošnjačkog naroda u Srbiji. Vjerujem da je jedan od razloga za odbijanje takve saradnje političko pozicioniranje u Beogradu. Ipak, najviše im zamjeram što nisu stavili svoj potpis na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, koju smo predali Skupštini Srbije na usvajanje, i što su nastavili da podržavaju Vladu i nakon što je dala garancije i tražila puštanje na slobodu ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
Kakvo je stanje Bošnjaka u Srbiji, posebice Sandžaku? Često za skupštinskom govornicom u Parlamentu Srbije ističete primjere diskriminacije.
– Bošnjaci u Srbiji imaju dosta neriješenih problema. U Sandžaku je to najizraženije kroz brojne neriješene zločine nad Bošnjacima s početka devedesetih do danas. Neriješeni zločini poput otmica u Sjeverinu i Štrpcima, granatiranje bošnjačkog sela Kukurovići, masovna hapšenja i tortura nad bošnjačkim stanovništvom u Sandžaku, do individualnih ubistava od Rame Berbe do ubistva Fahrudina Skarepa, više su nego dobri razlozi da Bošnjaci nemaju ni minimum povjerenja u ovakve srpske državne organe.
Diskriminacija je vidna i kroz neusaglašenu nacionalnu strukturu u policiji, sudovima, tužilaštvima, inspekcijama i drugim državnim organima s javnim ovlaštenjima u kojima je broj zaposlenih Bošnjaka daleko od usaglašenog sa strukturom stanovništva u Sandžaku. Stanje nije dobro ni s ekonomskog aspekta, jer se u Sandžak ne ulaže već decenijama. Iako građani Sandžaka svojim porezom pune budžet Republike Srbije, škole, obdaništa, bolnice i putevi prave se iz skromnih i rijetkih stranih donacija.
Ovo su samo neke od stvari koje smo tražili da budu uvrštene u akcione planove za pregovaračka poglavlja o pristupanju Srbije EU, međutim, svi zahtjevi legitimnih predstavnika Bošnjaka odbijeni su i izbačeni, posebno iz akcionog plana za poglavlja 23. i 24, te njihovog dijela koji se tiče nacionalnih manjina. Insistiramo na procesuiranju zločina, zato nećemo da dozvolimo da još jedna generacija mladih ljudi naslijedi teret borbe protiv zločina i nepravdi učinjenih nad Bošnjacima Sandžaka. Rješavanje ovih zločina, ali i svih drugih otvorenih pitanja, od izuzetne su važnosti za proces vraćanja povjerenja Bošnjaka u državu i njene organe.
Pitanje statusa Sandžaka i nakon 28 godina od reaktivacije te ideje na dnevnom je redu. Zbog čega autonomija i da li postoji realna osnova za tako nešto? Kao da postoji tendencija sabijanja termina Sandžak samo na tri općine: Novi Pazar, Tutin i Sjenicu?
– Tačno je da postoji takva tendencija, međutim, ona dolazi od ljudi koji pripadaju ideji iz koje su potekle operacije etničkog čišćenja Sandžaka poput masovnih otmica i likvidacija u Štrpcima i Sjeverinu. Kao rezultat toga, mi danas imamo potpuno promijenjenu demografsku strukturu stanovništva u općinama Priboju, Novoj Varoši i Pljevljima. Širenje tih tendencija i njihovo prihvatanje predstavlja legalizaciju etničkog čišćenja. S druge strane, pitanje rješavanja statusa Sandžaka kroz uspostavljanje prekogranične autonomne pokrajine između Srbije i Crne Gore ima za cilj da zaliječi negativne posljedice destruktivne politike srpsko-crnogorskih vlasti prema Sandžaku i svim njegovim građanima, kao i da spriječi nove. U Sandžaku vjekovima zajedno u harmoniji žive četiri naroda i tri religije, kroz obezbjeđivanje autonomije spriječit će se svi negativni utjecaji koji su najčešće nametani spolja u cilju narušavanja te harmonije.
Realne osnove za uspostavljanje autonomije Sandžaka postoje kako u domaćem, tako i međunarodnom pravu. Potrebno je samo dovoljno svijesti i ustrajnosti na tome. Građani Sandžaka su se na referendumu održanom od 25. do 27. oktobra 1991. godine izjasnili da žele potpunu teritorijalnu, političku i ekonomsku autonomiju Sandžaka. U vrijeme kada su drugi puškama i topovima otimali tuđe teritorije, građani Sandžaka su se na civiliziran način, olovkom na papiru, izjasnili u kakvom uređenju žele da žive. Nijedan sličan proces u svijetu nije prošao lahko i uvijek je u centralnim vlastima bilo otpora spuštanju ingerencija na srednji nivo vlasti i smanjivanju jaza na relaciji građanin – država. Prateći pozitivne primjere koji postoje u svijetu, mi smo predložili da Sandžak bude organiziran po modelu Južnog Tirola, prekogranične regije između Italije i Austrije.
Danas je Sandžak klasičan primjer evropske prekogranične regije između dviju budućih članica EU, Srbije i Crne Gore, koji je i po geografskim karakteristikama, ali i strukturi stanovništva, prirodnim i privrednim potencijalima gotovo identičan Južnom Tirolu. Tvrdimo da je ovo najbolje rješenje za tešku socioekonomsku situaciju u obama dijelovima Sandžaka iz kojih se ljudi masovno iseljavaju. Znam da se veoma malo ulaže i u dio Sandžaka koji se nalazi u Crnoj Gori. U tome leži čak i ekonomska korist za Srbiju i za Crnu Goru; Evropski fond za prekograničnu saradnju nudi na raspolaganje milijarde eura za projekte prekogranične saradnje, tačnije 35% svih sredstava EU namijenjenih za regionalnu saradnju. Mi ćemo se boriti da se status Sandžaka riješi već prilikom ove najavljene promjene Ustava Srbije, u okviru koje ćemo tražiti i da se Bošnjacima vrati status konstitutivnog naroda.
Kakva je saradnja Sandžaka i BiH, njihovih institucija i šta bi to trebalo učiniti da se ta saradnja digne na viši nivo?
– Bošnjaci su jedina nacionalna zajednica u Srbiji koja iza svojih leđa nema nacionalnu državu koja bi na bilateralnom nivou sa Srbijom rješavala pitanja od vitalnog značaja. Bosna i Hercegovina jeste naša matična država, ali ona nije definirana kao država većinskog naroda, kao što su to njeni susjedi. Mi imamo primjer da se Hrvati u Srbiji uvijek mogu osloniti na Hrvatsku, članicu EU koja u svakom trenutku može blokirati pristupanje Srbije, čemu smo svjedočili u nekoliko navrata. Štaviše, imamo i primjer da građani BiH srpske i hrvatske nacionalnosti obilato koriste Srbiju, odnosno Hrvatsku za ostvarivanje svojih nacionalnih interesa, dok Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori, nažalost, ne mogu računati na takvu vrstu pomoći.
Institucionalna saradnja između Sandžaka i Bosne postoji na osnovama inicijative Bošnjačkog nacionalnog vijeća s uspostavljanjem saradnje s vladama i određenim ministarstvima, te organizacijama poput Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, “Preporoda”, Merhameta i drugih, međutim, prostor za unapređenje te saradnje je ogroman. S aspekta bošnjačkog naroda, neophodno je mnogo više komunikacije, naročito između predstavnika Bosne i Hercegovine sa svim legitimno izabranim predstavnicima Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Neshvatljivo je da neki predstavnici bošnjačkog naroda iz Bosne i Hercegovine prilikom posjete Srbiji, odnosno Crnoj Gori, zaobilaze Sandžak i legitimne predstavnike Bošnjaka. Neka ovo bude dobronamjerna kritika i poziv da se taj nedostatak ispravi.
Prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja, ali i rezultata različitih izbora u Srbiji, Aleksandar Vučić još će dugo vladati. Zbog čega je opozicija u totalnom rasulu i ko je to na srbijanskom opozicionom spektru najbliži SDA Sandžaka?
– U Parlamentu Srbije imamo odličnu saradnju kroz zajednički poslanički klub s LDP-om Čedomira Jovanovića i LSV-om Nenada Čanka, zasnovanu na zajedničkoj borbi za vrijednosti ljudskih i manjinskih prava, demokratije, evropskih i NATO integracija, suprotstavljajući se svim organizacijama koje propagiraju ideje šovinizma i nacionalizma, kojih je u Srbiji, nažalost, sve više.
Kako tumačite trenutnu srbijansku politiku prema BiH?
– Politika koja je spolja uvijena u floskule o poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a praktično i suštinski destruktivna s očiglednim pretenzijama na dio teritorije BiH, manji entitet RS. Vidimo da državni vrh Srbije gotovo uvijek bez izuzetka pokušava preuveličati svoju ulogu i položaj u odnosu na BiH predstavljajući se kao nekakav “garant” Dejtonskog sporazuma, što nikako ne može biti tačno. Srbija je zajedno s Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom ravnopravna potpisnica Dejtonskog sporazuma, iz kojeg proističu jednak položaj i obaveze prema sporazumu.
Neprijateljski stav izražen je i kroz naklonost i zaštitnički odnos prema osuđenim ratnim zločincima, u prvom redu Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Podsjetit ću da srpski državni vrh, pored negiranja genocida u Srebrenici, u jedno od svojih najvećih spoljnopolitičkih dostignuća ubraja veto Rusije kojim je u Savjetu bezbjednosti UN-a blokirano usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Ovo su činjenice koje ne idu u prilog konačnom otvaranju važnog dijaloga o svim otvorenim pitanjima između država BiH i Srbije, te između Bošnjaka i Srba kao susjednih naroda. Zbog svega toga smatramo da su integracije u EU i NATO od krucijalne važnosti za uspostavljanje stabilnosti, saradnje i povjerenja između naroda i država u regionu Zapadnog Balkana.
Izvor: Stav
