Na današnji dan prije 25 godina građani Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) su na referendumu odlučili da njihova domovina bude nezavisna i suverena, čime su slijedili primjer Slovenije i Hrvatske koje su već tada izašle iz sastava Jugoslavije koja se pretvorila u “veliku Srbiju” predvođenu Slobodanom Miloševićem.
Na referendum, koji je održan na današnji dan 1992. godine, izašlo je 64,3 posto građana s pravom glasa, a za nezavisnost Bosne i Hercegovine glasalo je njih 99,4 posto. Mnogi bosanskohercegovački Srbi su, prema instrukcijama njihovog političkog vrha, bojkotovali referendum, misleći da će tako onemogućiti ispravnost i legalnost istog, dok je dobar broj njih ipak izašao na referendum. Ali uprkos tome, referendum je urađen u skladu sa zakonom tako da je 1. marta 1992. BiH proglasila svoju nezavisnost.
Samom činu odluke da se održi referendum prethodili su mjeseci napete situacije i prijetnji. Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intenzivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništva jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslovenske krize.
Ratna dešavanja iz Hrvatske su se već prelila u BiH napadom JNA u septembru 1991. na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini. Uporedo sa tim, unutar BiH se formiraju paralelne strukture vlasti. Radovan Karadžić čak i otvoreno prijeti genocidom tokom obraćanja u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH). Tokom žestoke rasprave o Memorandumu o suverenitetu, Karadžić je jasno najbrojnijem narodu u BiH zaprijetio nestankom.
– Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi hoćete da izvedete BiH ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje… – poznata je Karadžićeva prijetnja upućena sa skupštinske govornice.
Na otvorene prijetnje Karadžića odlučno je reagirao prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović.
– Njegovo izlaganje. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. To večeras ovdje govorim. Još nešto. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi… Muslimanski narod neće nestati. To ja poručujem gospodinu Karadžiću – istaknuo je Izetbegović 14. oktobra 1991. odgovarajući u Skupštini RBiH Radovanu Karadžiću.
Srpski predstavnici predvođeni SDS-om na Palama 24. oktobra 1991. formiraju Skupštinu srpskog naroda u BiH koja je 9. januara 1992. usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike BiH, a čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. godine proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg – Bosna.
O sudbini republika bivše Jugoslavije uključujući i BiH razgovaralo se i na međunarodnom planu. U holandskom gradu Den Haagu je 5. novembra 1991. godine održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.
Evropska zajednica je 16. decembra 1991. godine usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijela odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države.
Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je presjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.
Vođena uvjetom Arbitražne komisije, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici sa puno prijetnji 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SRBiH donijela je odluku o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ. Referendumsko pitanje je glasilo “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Prema odluci Skupštine SRBiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije. Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprostavljali referendumu, a mnogi od njih su već dobro naoružani. Postavljene su zapreke na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala.
Tog dana, prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio da “mislim da možemo da kažemo da smo ne samo suverena i nezavisna država, nego i međunarodno priznata država“.
Šestog marta 1992. godine republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma.
– Na osnovu člana 28. Tačke 6. Zakona o referendumu („Službeni list SRBiH“, br. 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine, utvrdila je rezultate Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i iste objavljujem: Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31% i to prema izvodima iz općih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opći birački spisak 83.535 glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto, dok je “PROTIV“ glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto. Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive izjasnilo se 2.061.932. građanina ili 99,44 posto (“Službeni list RBiH, br. 7; 27. mart 1992.“) – pisalo je u saopćenju izborne komisije.
Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.
Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
No, već prvih dana bosanskohercegovačke nezavisnosti agresorske snage pod direktnom komandom Slobodana Miloševića, a koji je vladao uz pomoć Radovana Karadžića i Ratka Mladića u tadašnjoj takozvanoj Republici Srpskoj, započele su napade na Sarajevo i BiH. Pakao sa kojim je Karadžić prijetio bosanskoj državi i Bošnjacima okončat će se tek potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, neposredno nakon okončanja krvave agresije i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.
Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština Republike Bosne i Hercegovine, 28. februara 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan nezavisnosti obilježava samo u jednom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Sljedbenici politike koja je bojkotovala referendum zagovarajući podjelu BiH i danas osporavaju ovaj dan, te se on zbog toga ne slavi u entitetu RS.
faktor.ba
