Mogu li se nakon četvrt vijeka voditi istrage o zločinima od 1992. do 1995. godine? Danas srpska strana izlazi u javnost sa navodnim žrtvama i uvijek su te tvrdnje pod sumnjom. I uvijek je pitanje zašto ti zločini nisu istraženi u ovih gotovo četvrt stoljeća mira? Samo su dva moguća razloga: Ili zločini nisu zadokumentovani, što je apsurd, ili ih uopšte nije ni bilo.
Ovih dana se revidira i prekraja historija. Revizionizam je gotovo planetarno kažnjiv. Historija se ponavlja, ali najčešće zbog historijskih laži. Ovih dana smo imali priliku vidjeti Milorada Dodika u Mrkonjić Gradu dok je govorio o zločinu koji se dogodio 1995. godine u ovom gradu.
U Mrkonjić Gradu (nekada Varcar Vakufu) ekshumirana su tijela 181 žrtve, među kojima 81 civila, 97 boraca Vojske Republike Srpske, te tri pripadnika MUP-a Srpske. Među ekshumiranima je 10 žena.
Mediji u RS-u složno prenose Dodika i pišu da je Hrvatska regularna vojska sa jedinicima „takozvane“ Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane napala u septembru i oktobru 1995. godine 13 zapadnokrajiških opština sa većinskim srpskim stanovništvom – Ripač, Petrovac, Drvar, Grahovo, Glamoč, Ključ, Sanski Most, Mrkonjić Grad, Šipovo, Srbobran, Jajce, Kupres i Krupa na Uni. Prvo u Ključu, Sanskom Mostu, Jajcu i Krupi na Uni Bošnjaci su bili većina. Zašto je sve stavljeno na jednu gomilu? Zašto Dodik brutalno laže a mediji u RS ga podržavaju? Armija RBiH nije nigdje napravila zločin u toj posljednjoj ofanzivi i operacijama oslobađanja Bosanskog Petrovca, Ključa, Sanskog Mosta i Kupresa. U svim tim gradovima i opštinama borci Armije su nalazili gomile leševa likvidiranih Bošnjaka. Primjer takvog najgoreg zločina prilikom povlačenja Vojske RS-a je Sanski Most, gdje su desetine leševa bošnjačkih civila ostale ležati po ulicama dok je Armija BiH prodirala u grad.
U isto vrijeme zna se da su Hrvatska vojska i HVO napravili zločine u Mrkonjiću i da Armija RBiH nije bila ni blizu gradu kada su u njega ušle hrvatske jedinice i napravile zločin. Svojevremeno je javno o tome govorio general Atif Dudaković. On je napominjao da je bila prava trka između njegovog Petog korpusa i Hrvatske vojske ko će prije do Mrkonjić Grada. Naravno, prve su ušle jedinice HV i HVO-a i dogodio se stravičan zločin.
Danas Dodik najavljuje referendume i govori protiv Bosne i Hercegovine upravo u Mrkonjić Gradu, a u publici se nije čulo da u svom govoru spominje Hrvatsku vojsku. Ali, čitava ova dogovorena vojna operacija Vojske RS-a i na drugoj strani HV i HVO-a jasna je nesretnim ljudima Mrkonjića, koji moraju da šute o ovim užasima.
Pravo pitanje Dodiku je zašto je izostala krivična prijava za ovaj masovni zločin? Zašto se u medijima Srbije i RS uglavnom sramno šuti o ovom zločinu?
Čak je i za balkanske lažove naivni Dejvid Oven posumnjao: „Hrvatske snage su od Srba 15. septembra 1995. godine zauzele Jajce… Djelovalo mi je sumnjivo, kao da Srbi žele da Hrvati, a ne Muslimani zauzmu Jajce“.
Snažne diverzantske udarne grupe Jajačke 303. brigade Armije RBiH vodile su fanatične borbe na prilazima gradu, dok su te večeri helikopteri sa hrvatskim vojnicima normalno slijetali u sami centar grada. Isto se dogodilo i u susjednom Šipovu, odakle su, bez problema rotirane hrvatske jedinice koje će za par sati zaposjesti srpske položaje prema borcima Armije RBiH koja je uzaludno nadirala na tom dijelu fronta. Sav prostor su srpske jedinice predale hrvatskim trupama bez borbe.
Srpska štampa je zbunjeno pisala o ovom događaju. Batić Bačević je u beogradskom NIN-u 22. augusta 1995. napisao: „Grad Jajce je pao pošto je na nj ispaljeno samo 13 granata, što je omogućilo hrvatskim snagama da u nj uđu autobusima“.
U Armiji BiH su znali da postoje srpsko-hrvatski dogovori da Hrvatska vojska uđe prije Armije RBiH u Mrkonjić, Šipovo i Jajce. Ključni razlog je bio spriječiti Armiju da se spoje Peti i Sedmi korpus preko kompaktne teritorije. Ostaje praznina u ovom jednostavnom vojnom dogovoru. U Jajcu i Šipovu nije napravljen ni najmanji zločin, pa se postavlja pitanje zašto je ubijeno toliko civila u Mrkonjić Gradu? Naime, rušitelji Bosne i Hercegovine išli su toliko daleko da je trebalo uništiti bilo kakvu pomisao na zajednički život, pa su prvo razarani gradovi za nacionalno miješanim stanovništvom. Čemu je služio još jedan nepotrebni zločin? Mrkonjić je grad bosanske historije, mjesto prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, temelja bosanske državnosti. Na mjestu rađanja moderne Bosne i Hercegovine trebalo je najgorim zločinima dodatno razoriti Bosnu i Hercegovinu i ideju zajedničkog života na kojoj počiva njena historijska veličina i snaga. Pitanje je zašto je to bila zajednička opcija, dvije strane u bajagi sukobu?
Zato danas i Milorad Dodik i njegovi mediji izvrću historijske činjenice. I na mjestu jedne strašne laži i, po svemu sudeći dogovorenog zločina govore protiv Bosne i Hercegovine i o referendumima protiv Tužilaštva i Suda BiH.
Šutnja neće moći vječno trajati.
Piše: S. Omeragić
