Vrijednost terapijskih pasa odavno je prepoznata u svijetu. Te mile i inteligentne životinje su odavno postale sastavni dio bolnica, ustanova za djecu s poteškoćama, staračkih domova i slično. U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini sistem ne poznaje tu vrstu terapije, a nijedan pas nije obučen za pomoć. Ipak, sve navedeno lako bi se moglo promijeniti zahvaljući Sonji Stančić, psihologinji iz Banjaluke.
Stančićeva planira da na jesen u gradu na Vrbasu organizuje prvu obuku za terapijske pse, koju bi trebalo da prođe 10 do 15 timova.
“Tim se sastoji od psa i njegovog vodiča hendlera, koji bi prošli edukaciju i dobili licencu američkog kinološkog društva, koja je priznata u čitavom svijetu, što znači da tim koji je posjeduje može s njome da radi širom planete”, počinje Stančićeva priču za “Nezavisne”.
Odabrani psi će prolaziti obuku, dok će gazde polagati određene testove, nakon čega se svi rezultati šalju u Ameriku. Još jedna zanimljivost je to što je pas u stvari nosilac licence, pa tako po njegovom eventualnom uginjuću čovjek mora ponovo prolaziti sve sa drugom životinjom.
Fokus bi bio na edukaciji pasa u svrhu pomoći djeci s posebnim potrebama, starijim osobama, ljudima s određenom vrstom invaliditeta, u suštini svima onima koji su u stanju potrebe.
“Najbitnije od svega je tu da je samo prisustvo psa već terapijsko, a ako je ta životinja svojom edukacijom usmjerena na određene aktivnosti efekat je onda još i veći”, kaže ona.
Za početak psi bi određeno vrijeme provodili u vrtićima, školama, staračkim domovima, bibliotekama i ustanovama gdje djece provode slobodno vrijeme.
“Sve to da se djeca druže sa životinjama, povežu sa prirodom. Imate neodgovornog tinejdžera, stalno je na telefonu, igra igrice, ništa neće da radi. Dajte mu malog psa da se brine o njemu. On odmah počinje da ustaje u šest ujutru, da podređuje svoje vrijeme toj životinji. Na taj način se grade karakter, ličnost i osjećaj odgovornosti”, ističe Stančićeva.
Druga stepenica projekta je “pas u razvoju kognitivnih, senzornih i emocionalnih sposobnosti”. Rad sa mališanima bi se provodio pojedinačno ili u grupama do sedmoro djece. U prostoriji bi se pojavio pas sa svojim vodičem i stručnom osobom, to jest psihologom, pedagogom, defektologom, socijalnim radnikom.
“Nakon ulaska u prostoriju tim sjeda na pod kod djece, spušta se na njihov nivo i tu već postaje jednak sa njima, a ujedno i smiruje napetost, pogotovo kod hiperaktivne djece. I tada pas počinje da diktira tempo”, kaže Sonja.
Kako govori, ako mu se igra sa djecom, oni će odmah kao grupa da se uključe u tu igru, ako su životinji dosadili dodiri pa želi malo mira i ode od grupe, mališani koji bi inače bili nezainteresovani za svoju okolinu će krenuti za psom da vide šta on radi, što je veliki napredak.
“Tako djeca tada sama iniciraju kontak. Oni neće prići vama, ali će zato uvijek prići vašem psu. Time se smanjuje osjećaj anksioznosti, gradi se samopouzdanje. Ja sam savjetovala roditeljima čija su djeca stidljiva da im kažu da čitaju pred psom, ponove gradivo njemu i to je imalo sjajne efekte. Zašto? Pa zato što pas ne osuđuje, ne pravi grimase, ne daje negativne komentare, ništa ne očekuje”, ističe ovaj psiholog i entuzijasta.
Sonja dodaje da su rađene mnoge studije po kojima je dokazano da je sam dodir sa krznom životinje terapijski.
“Imam primjer djevojčice koja je imala jako zgrčenu ruku. U svakodnevnom dodiru s mojim psom ona je polako počela da opušta ruku, životinja ju je opustila”, govori ona.
Ovakvih primjera je, kaže Sonja, mnogo, ali problem je što smo se odrodili od prirode i okruženja koje je izvorno naše.
Kod djece koja imaju određene poteškoće, kako psihičke, tako i fizičke, životinja ima još i veći uticaj nego kod zdravih.
“Oni fokus sa svojih problema odmah skreću na psa. Moraju da ga nahrane, vode u šetnju, okupaju i njihov dan odmah izgleda drugačije. Kada su u pitanju depresija i neke sicidalne misli, obaveze i ta svakodnevnica tjeraju djecu, ali i odrasle da ne misle na sve ono što ih muči”, ističe Stančićeva.
Sav trud će biti uzaludan ako se važnost projekta ne prepozna od strane sistema.
“Na kraju mi moramo moći potpuno slobodno ući u školu, vrtić, biblioteku, bolnicu… gdje god. Nadležni moraju da prepoznaju važnost ovog projekta i da uz podršku resornih ministarstava kroz određeno vrijeme ovakav vid terapije bude sistemski”, zaključuje Stančićeva.
Kučići iz Banjaluke provode terapije po EU
U projektu će učestvovati i ljubimac Stančićeve, ali i štenci koje je kuja Ziva okotila. Nažalost, u drugim zemljama.
“Jedno kuče ide u Sloveniju kod gospođe koja je defektolog i koja će ga koristiti u svom radu sa djecom koja slabo pričaju, drugo kod žene koja radi sa djecom koja imaju problema s agresivnim ponašanjem, dok će treće u Njemačku kod porodice čije je djete bez ikakvih znakova odjednom prestalo da priča”, kaže Stančićeva.
Ona ističe kako nije od onih uzgajivača koji rade hiperprodukciju štenadi bez obzira na zdravlje životinja, što potvrđuju i njeni planovi za rad sa djecom i briga oko pasa.
“Naši psi, irski mekodlaki pšenični terijeri, moraju da prođu sve genetske testove karakteristične za ovu rasu prije odlaska u dom. Puno polažemo na socijalizaciju jer će najveći dio pasa biti pomoćnici stručnjacima u radu prvenstveno sa djecom. Takođe, naglasak uvijek stavljamo na zdravoj i balansiranoj prehrani”, kazala je ona.
nezavisne.com
