Baku Jelu nije teško pronaći. U cazinskom naselju Mali Osredak, u zaseoku Vignjevići, za baku Jelu svi znaju. Njena kuće se smjestila nekako u sredini tog zaseoka i okružuje je veliki voćnjak. Sa osmijehom dočekuje goste:
„Ja sam ti jedina povratnica u ovo selo i nikad nisam imala niti jedan jedini problem. Meni je fino“, započinje priču baka Jevrosima Jela Đuričić, djevojački Vignjević, i pokazuje sa ponosom svoju baštu i jagode.
Njeno naselje, Vignjevići, bilo je većinsko srpsko selo i selo koje je poznato po tome što je bogato vodom.
„Naše stovrelo, Vignjevića Vrelo, napaja vodom Cazin“, zadovoljno ističe.
Piše: Lejla Hairlahović
Baka Jela je zagazila u osmu deceniju života, a njena najranija sjećanja na ovo selo sežu u Drugi svjetski rat kada su ih ustaše protjerale iz sela. Spasio ih je musliman i o njemu baka Jela priča sa velikim poštovanjem.
„Muhamed Durić, mi smo ga zvali Muhamed Tetin, je sav ovaj Osredak spasio. Ja kažem svojim komšijama da, kad god slave slavu i kad ustanu da se pomole Bogu, ustanu i pomole se i za Muhameda Tetina. Da njega nije bilo, niti jedan Srbin ne bi živ ostao i ne bi ko imao slavu slaviti. On je spasio i stoku, a djecu je spašavao na način da ih je oblačio u dimije i zavijao da se ne razlikuju od njegove. Bio je dobar i neka mu Bog podari sve najbolje na onom svijetu.“
Na šinama sarajevskog tramvaja
Poslije Drugog svjetskog rata životni put ju je odveo u Sarajevo gdje je provela najveći dio života. U Gradskom saobraćajnom preduzeću je radila 32 godine i to kao vozačica tramvaja. Ponosno ističe da je bila među prvim ženama na tom radnom mjestu:
„U to vrijeme moja kolegica i ja smo bile jedine žene koje su vozile tramvaj. Voljela sam taj posao i bila sam zadovoljna. Nas dvije smo imale i malo privilegija, imale smo slobodne dane i zamjenu kada ima slobodnih vozača pa nam pošalju po krug zamjene. Bila su to posebna vremena i bila je velika kolegijalnost.“
Iz tog perioda nosi najljepše uspomene, ali i pamti veliki broj viceva kojima uveseljava svoje goste:
„Ja sam poznavala jednog policajca koji je stalno radio na jednoj raskrsnici jer nije bilo semafora. Ja stanem na raskrnicu i onda on uđe i kaže: ‘Evo ti jedan vic’ i tako svaki dan. A, bio je i jedan kolega koji je stalno pričao viceve.“
Iako je voljela svoj životni poziv, naglašava da to nije jednostavan posao:
„Tramvaj je jako teško voziti. Lako je u tom smislu da nemaš teret, ali ti kad vidiš da se djeca igraju na pruzi, da ide slijepac, da ide invalid koji neće stići preći prije tebe, strah te obuzme milion puta. Svaki dan je meni za vratom bilo preko 200 putnika.“
Početkom posljednjeg rata, baka Jela je izbjegla u Švicarsku kod kćerke Branislave, Seke. Tu se zadržala do 1997. godine:
„Ja sam bila prva od onih koje je Švicarska vratila u BiH tako da sam došla već 1997. godine. Vratila sam se u Sarajevo kako bih vratila kuću, a u Cazin sam došla 1998. godine.“
Borba za povratak na svoje
Njena borba za ulazak u vlastitu kuću u Vignjevićima je trajala duže vrijeme. Naime, cijelo selo je preko UNPROFOR-a napustilo svoje kuće početkom 1993. godine i u tada prazne kuće su se naselile druge porodice. U njenoj kući je bila porodica koja nije imala namjeru da se iseli, ali baka Jela nije odustajala od toga da se vrati na svoje. Za to vrijeme, smještaj su joj pružile komšije muslimani sa kojima je cijeli život u dobrim odnosima. U tome posebno ističe Zahida Kličića i njegovu porodicu.
„Kod Zahidove porodice sam bila punih osam mjeseci. Kada sam odlučila da podnesem zahtjev za povrat kuće i imanja, bilo je onih koji su me obeshrabrivali pričama da su povratnici svugdje u opasnosti. Rekla sam im da je moj muž poginuo u Sarajevu u svojoj kući i da mi ne smeta da i ja poginem u svojoj. Bilo je onih koji su mi rekli da idem u Srpsku Republiku na šta sam ja odgovarala da sam odavde i da samo želim svoje. Čak su me pitali da li zaista želim da se vratim, a ja bih im odgovorila da sam se ja vratila, ali nemam gdje da budem“, prisjeća se baka Jela.
Uključenje međunarodne zajednice je ubrzalo proces i dovelo do toga da dobije konačno rješenje za povratak na imanje. Pored toga što se borila za kuću, baka Jela je tražila od policije da spriječi dalje krčenje šume i voćnjaka i posebno zamolila za dva stabla:
„Kada je policija došla, ja sam im rekla da sam čula da taj čovjek želi da odsiječe dva oraha koje je moja majka rukom sadila. Rekla sam im da mi je to jedina uspomena na majku i da mi puno znače. Oni su bili korektni i odmah su mu zabranili da bilo šta posiječe.“
Povratak imovine je bilo teži, ali Jelina kćerka Seka naglašava:
„To što smo prošli nema veze sa ratom, ni sa vjerom, ni sa nacijom, ni sa narodom, već sa karakterom jednog čovjeka. To nije ni vrijedno spomena i da zbog jednog lošeg čovjeka ne spominjemo sve dobre.“
Najbolji primjer suživota
Od dana kada se vratila u svoju kuću pa do danas nije imala niti jedan jedini problem.
„Nismo imali problema sa komšijama ni prije rata, a ni danas. Moje komšije muslimani su uvijek tu. Ja sam se ovdje vratila zbog mira i zbog toga što mi je lijepo. Puno nam znači ovo imanje i zato ga nismo prodali. Tu se uvijek sastajemo: jedni dolaze iz Švicarske, drugi iz Skopja, treći iz Sarajeva. U Sarajevu mi žive sin i brat, a meni je bilo dosta buke, šina i asfalta“, dodaje Jela.
Baka Jela ističe činjenicu da su im komšije muslimani puno pomogli oko obnove crkve, a posebno spominje događaj vezan za 12. juli kada na zbor dolaze svi oni koji su porijeklom iz ovog kraja.
„Prvi put kad su odlučili da se crkva renovira, na dan zbora se iskupilo puno naroda i sve su muslimani pripremili: hljeb, pečenje, pite, kolače i piće. Nije korektan ko bi bilo šta loše rekao.“
Crkva se počela renovirati, ali je nedostajalo njeno zvono. Kako je ono skinuto i prebačeno u mjesto Radić iznad Bosanske Krupe, neki Cazinjani su se pobunili i tražili da se zvono vrati na crkvu u Osredak.
„Crkva nije bila pokrivena, a u Radiću je živjelo puno više Srba nego ovdje. Kada se crkva pokrila, onda su se Cazinjani okupili i tražili povratak zvona. Ja sam im rekla: ´Ovdje nema kome da zvoni, a tamo ima žitelja’, na šta su mi Sejo Kličić i ostali odgovorili: ‘ Ne, ne, ne. To je naše zvono i ima da ga vrate’. I tako je i bilo“, kroz smijeh se prisjeća Seka.
Vjerski praznici se u ovom selu proslavljaju sa komšijama, a pošto Jela nema komšija pravoslavne vjeroispovijesti, onda svoje praznike proslavlja sa komšijama muslimanima.
„I Božić, i Vaskrs, i Slavu proslavljam sa komšijama. Za Vaskrs farbam jaja za sve komšije i nosim im kućama. Isto je tako i sa Bajramom. Niko nije prošao da nije svratio kurban. Znam po 17 kurbana da dobijem, a i kažu komšije: ‘Niko ne zna ljepše čestitati Bajram od Jele'“, govori baka Jela.
U Sarajevo idu često jer im je tamo dio porodice, ali Jela se ne vozi tramvajem. Iako joj je život vezan za Vignjeviće, povratak u Sarajevo planira.
„Meni je tramvaja preko glave. Nekad smo imali besplatne karte, a onda je to ukinuto. Evo kupila sam kartu prilikom prošle posjete Sarajevu, ali nisam je poništila i sad mi stoji u novčaniku. Planiram se vratiti u Sarajevo kad umrem jer ću biti ukopana u grobnicu sa mužem“, završava baka Jela.
