U njegovoj glasačkoj armiji, budite sigurni, najmanji je procenat oportunista u odnosu na njihov broj u drugim strankama.
Od Huske Miljkovića i njegove vojske u drugom svjetskom ratu, preko Cazinske bune 1950. do afere Agrokomerc krajem osamdesetih i bratorata početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, rijetko koji gradić u ovom region je imao tako posebnu ulogu u historijskim previranjima kao Velika Kladuša, mjesto odmetnika, bundžija, izdajica, autonomaša ili slobodara – ovisno s koje strane i na koji period gledate. Stoga je teško pisati o današnjoj Velikoj Kladuši, a ne doticati se njene historije. Ovaj gradić je baš po svojoj historiji specifičan.
Još je teže pisati o Velikoj Kladuši, a ne pisati o Fikretu Abdiću. On je njen aktuelni načelnik, ali i čovjek u čijoj sjeni ovo mjesto živi posljednjih tridesetak godina. Babo je živući mit i kult ličnosti u kojeg čvrsto vjeruje većina stanovništva ovdje. Većina od prošlogodišnjih izbora znači oko devet hiljada glasača, od ukupno 18 hiljada Kladušana koji su iskoristili pravo glasa ili, ako hoćete, od četrdeset hiljada koliko općina broji prema posljednjem popisu stanovništva. Mnogi će reći da je u stvarnosti broj onih koji stvarno žive u najzapadnijoj općini u BiH mnogo manji. Jer ljudi se iseljavaju. Svakodnevno.
Shvatiti Kladušane
Ništa neobično to nije za Veliku Kladušu koja je oduvijek bila emigraciono područje iz kojeg su najčešće muškarci masovno odlazili trbuhom za kruhom ka zapadu. Krajnje siromaštvo je ovdje vladalo i decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Kladušani su blagodati socijalizma počeli uživati tek u drugoj polovini sedamdesetih. Stariji Krajišnici će reći kako je Cazinska krajina bila kažnjena od komunističke vlasti zbog Cazinske bune 1950. godine. Do sedamdesetih se ovdje umiralo od bolesti koje su u razvijenim dijelovima zemlje bile davno istrijebljene, stope nezaposlenosti i nepismenosti bile su mnogo više nego u ostatku Jugoslavije. A onda, za samo deceniju intenzivnog razvoja na krilima poljoprivrednog kombinata Agrokomerca, sve se preokrenulo. Školstvo, zdravstvo i radna mjesta postali su dostupni gotovo svima, gradilo se i dizalo kredite na sve strane, čitave radničke porodice išle su na more, čak su se i kladuški gasterbajteri vraćali da rade u rodnom mjestu. Za samo deset godina Kladuša je prošla put od srednjeg vijeka do modernog industrijskog gradića.
https://youtu.be/-wTr3IBlDcI
Za taj procvat mnogi i danas odaju priznanje upravo Fikretu Abdiću. Iz zlatnog perioda Velike Kladuše, kada je samo njegov Agrokomerc zapošljavao 13 hiljada radnika, Abdić crpi kredit koji kod Kladušana do danas nije potrošio. Shvatiti kako je izgledala decenija naglog razvoja Kladuše olakšava razumijevanje svega onog što se kasnije dešavalo i što djeluje nevjerovatno ljudima koji te stvari posmatraju sa strane. Usporedbe radi, čitava općina danas broji nešto više od četiri hiljade zaposlenih. Kako je vremenska distanca od zlatnog kladuškog doba postajala veća, tako je i nostalgija zlatnim godinama jačala, a uporedo s njom i mit o Abdiću kao (jedinom) zaslužnom za razvoj ovog kraja. Druge faktore, od političkog utjecaja krajiške porodice Pozderac do same prirode netržišne ekonomije jugoslovenskog samoupravnog socijalizma, malo ko je uzimao u obzir.
Nagli razvoj Kladuše i Agrokomerca još naglije je zaustavljen 1987. godine poznatom mjeničnom aferom, iz koje Fikret Abdić, tada već od radnika prozvan Babo, izlazi kao heroj, odnosno žrtva umirućeg komunističkog sistema. S prvostepenom presudom za privredni kriminal ulazi u SDA i s preko milion osvojenih glasova na prvim višestranačkim izborima postaje član Predsjedništva BiH. Nedugo zatim Vrhovni sud ukida mu prvostepenu presudu. Tih godina je kult ličnosti Fikreta Abdića Babe dobio temelje. Sa aferom Agrokomerc i političkom krizom koja se gotovo istovremeno odvijala u Jugoslaviji, vratila su se nesigurna vremena u Veliku Kladušu, a u takvim uvjetima narod traži čvrstu ruku karizmatičnog lidera. Kladušani su takvu ličnost pronašli u Babi.
Držanje Babine linije i održavanje kulta ličnosti
Ratne rane nećemo otvarati, jer bi to oduzelo previše vremena i energije, a ne bismo ništa novo mogli reći o Krajini u periodu 1993-1995. Stoga ćemo odmah skočiti na poratno razdoblje. Velika Kladuša je u tom periodu imala probleme identične onima u ostatku BiH. Od pljačkaške privatizacije, deindustrijalizacije, političko-tajkunskog klijentelizma i korupcije u svim segmentima života, do iseljavanja stanovništva. Međutim, za razliku od ostatka BiH, u Velikoj Kladuši od kraja rata do danas nisu vladale nacionalističke stranke. Vladala je deklarativno lokalpatriotska, a ustvari lokal-populistička politička opcija građena na kultu ličnosti kojeg nisu mnogo uzdrmali ni ratni promašaji i zablude, ni izbjeglički kampovi kao njihova posljedica, te u konačnici niti presuda za ratni zločin.
U tom poratnom periodu Demokratska narodna zajednica, stranka čiji je osnivač i (sve do presude za ratni zločin) predsjednik bio Abdić, na lokalnim izborima uvijek ima natpolovičnu većinu, ikonografija s Babinim likom dominira skupovima i mitinzima ove stranke, redovno najveće oduševljenje simpatizera izazivalo bi pominjanje Babinog imena za govornicom. Skupovi su počinjali i završavali pjesmom “Pojavi se, Babo”. Stranka je povodom Babinih rođendana organizirala odlaske simpatizera pred zatvor u Puli u kojem je Abdić ležao. Nigdje nije bilo ni naznake da DNZ odstupa od Babine linije – koja god to linija bila, jer se Abdić od razlaza sa Savezom komunista nije vezao ni za kakve ideologije. Zato je pravi šok nastao 2012. godine kada je, ubrzo po Babinom izlasku iz zatvora na prijevremenu slobodu, nastao rascjep u DNZ-u.
Da se Babin kult ličnosti održi i raste nakon rata pripomogla je – treba to napomenuti – i SDA, pod čijom vlašću je pljačkan i propadao Agrokomerc. Malo ko je želio primjetiti da ni druga velika preduzeća iz doba socijalizma, širom BiH i regiona, ništa bolje nisu prošla od Agrokomerca, te da su i visoki dužnosnici DNZ-a učestvovali u privatizacijskoj otimačini Saniteksa, druge najveće kladuške fabrike. Općinska vrhuška je za sve lošiju ekonomsku situaciju u Velikoj Kladuši imala dva alibija: (1.) Sarajevo (tj. viši nivoi vlasti, tj. SDA) namjerno koči razvoj ovog kraja i (2.) samo Babo može oživjeti Agrokomerc.
Izlazak iz zatvora i sukob sa saradnicima
Babo je iz zatvora (nakon dvije trećine odslužene kazne) izašao 2012. upravo s planom da preuzme i revitalizira Agrokomerc. Ali, u tom planu nije bilo mjesta za stare prijatelje iz stranke. Štaviše, po njima je osuo drvlje i kamenje, tvrdio da ga mjesecima nisu kontaktirali, te da on nije znao šta se dešava u Velikoj Kladuši. Sve su to vjerni sljedbenici progutali, zaboravivši da je u predsjedništvu stranke bila i Babina kćerka, kao i nekolicina drugih s kojima se on okružio nakon izlaska iz zatvora, te da niko od njih nije riječi kritike uputio prema vodstvu stranke sve dok neprikosnoveni vođa nije izašao iz zatvora. Nastala je konfuzna situacija u kojoj se neprijateljstvo SDA-DNZ potisnulo u drugi plan, a preko noći se stvara još veća mržnja između onih koji podržavaju Abdića i onih koji podržavaju tada aktuelno vodstvo stranke. Svakim danom se taj razdor produbljavao, a vrhunac se desio u predizbornoj kampanji.
Progutao je narod i priču o Edinu Behriću, gotovo golobradom, anonimnom mladiću, koji će na lokalnim izborima te 2012. godine biti Babin kandidat za načelnika Velike Kladuše, te uvjerljivo pobijediti s 13 hiljada glasova, osam više od tada aktuelnog načelnika iz DNZ-a. Behrićevu kampanju vodio je Abdić sa porodicom i najbližim saradnicima, sve pod imenom Udruženja za zaštitu nezaposlenih radnika i dioničara Agrokomerca. Čitava kampanja se zasnivala na Abdićevom obećanju da će vratiti Agrokomerc u svoje ruke. Ili će, ako mu Sarajevo ne bude dalo, sagraditi novi. Veći broj kandidata s liste DNZ-a za općinsko vijeće daje podršku Abdićevom programu i nezavisnom kandidatu za načelnika, manjina ostaje vjerna vodstvu DNZ-a, a neki od njih prisustvuju skupovima i jednog i drugog kandidata. Na dan izbora vlada tolika konfuzija da Babini aktivisti daju glasačima ceduljice s rednim brojevima kandidata koje treba zaokružiti na DNZ-ovoj listi.
Ubrzo nakon izbora, Babina struja osniva Laburističku stranku, a njenom prvom predsjednicom postaje Babina kćerka Elvira Abdić Jelenović. Druga kćerka, Edina Abdić, biva izabrana za predsjedavajuću Općinskog vijeća, te uz Babino šesto dijete, kako su zvali mlađahnog načelnika, činilo se da Abdići imaju – sada i de facto – svu vlast u svojim rukama. Očekivanja Kladušana su bila velika, a Abdić se usmjerava na stvaranje novog Agrokomerca – fabrike za preradu voća i povrća simboličnog imena Agrofenix. Poziva dijasporu da uloži novac, što mnogi i čine. Na postavljanje kamena temeljca nove fabrike dolaze hiljade ljudi gajeći nad da su tu njihova buduća radna mjesta. Među njima nema prvog čovjeka Općine koji se prvih mjeseci po preuzimanju mandata ne pojavljuje u javnosti. No, proći će i cijela 2013. i pola 2014. godine dok ne postane jasno da se mladi Behrić otrgnuo s Abdićevog lanca. Učinilo je to i nekoliko vijećnika do tada vjernih Babi, te u vijeću nastaje pat pozicija bez većine, što neiskusni Behrić koristi da ostane na načelničkoj funkciji do kraja mandata.
Dolazak na načelničku funkciju i saradnja sa SDA
U tom periodu se Babo povlači u (polu)tajnost, nastaje zatišje, Laburisti na općim izborima 2014. godine osvajaju mršavih 5 hiljada glasova, Kladuša nakon gotovo 20 godina ostaje bez zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH, dok općina za dvije godine bilježi pad broja zaposlenih od gotovo 15 posto. Babin Agrofenix se ne pomiče s mrtve tačke, ispostavlja se da ni kamen temeljac zapravo nije položen jer vlasnici nisu imali urbanističku dozvolu za izgradnju fabrike. Četiri godine prolaze u potpunoj bezidejnosti načelnika i opstrukcijama u vijeću s obje strane – i proabdićeve i antiabdićeve. U takvoj atmosferi dolazi 2016. godina kada se Abdić kandiduje za načelnika općine iznenadivši sve, a najviše opoziciju koja je na izborima nastupila razjedinjena, iako je i laiku bilo jasno – a izborni rezultati će to i potvrditi – da Babu može ugroziti samo jedan jak protukandidat. Pobijedio je lakoćom, osvojivši devet hiljada glasova, što je, doduše, četiri hiljade manje kandidata kojeg je podržao 2012., ali i četiri hiljade više od najbližeg oponenta 2016.
Sve političke gluposti i amaterizam, loš izbor saradnika, neispunjena obećanja, blamažu s mlađanim nezavisnim načelnikom, sve to su Abdiću vjerni sljedbenici oprostili po ko zna koji put. U njegovoj glasačkoj armiji, budite sigurni, najmanji je procenat oportunista u odnosu na njihov broj u drugim strankama. Gro njegovih glasača iskreno vjeruje da je Babo ekonomski genije kojeg samo zavjera njegovih neprijatelja može spriječiti da Kladuši vrati prijeratni sjaj.
Neprijatelji na lokalnom nivou mu u načelničkom mandatu ne bi trebali predstavljati problem. Iako je njegova Laburistička stranka u Općinskom vijeću dobila 13 od 28 mjesta, razjedinjenost opozicije im ide na ruku, te pronalaskom zajedničkih interesa sa bar dvoje od pet “neutralnih” vijećnika uspijevaju progurati većinu krupnih odluka. Ni “odozgo” nema značajnijeg pritiska, obzirom da Laburisti sa dva zastupnika na kantonalnom nivou drže u životu SDA-ovu kantonalnu vladu. Slučajno ili ne, najjača opoziciona stranka u kladuškom vijeću – SDA, sa svojih pet vijećnika – je iznenađujuće mlaka prema Abdiću i Laburistima.
Izgradnja nove Kladuše
S tupom opozicijom i uz čvrstu podršku glasačke baze, porodica Abdić je krenula u izgradnju nove Kladuše. Izgradnju koja će završiti – jasno je to već nakon godinu dana – do kraja dekonstruisanim mitom o Babi. Kladuški načelnik ne daje izjave za medije i rijetko se pojavljuje na sjednicama vijeća. Oko sebe je okupio čak devet savjetnika, čime se ne mogu pohvaliti ni mnogi predsjednici ili premijeri država. Među savjetnicima su sin Ervin i kćerka Edina, ali i zaslužni stari prijatelji, rođaci, penzioneri. Izgleda da su stare zasluge, rodbinske veze i prijateljstva bili glavni kriteriji prilikom odabira saradnika.
Poznavaoci Abdićevog načina rada i razmišljanja će reći da je to oduvijek bila njegova karakteristika. On voli da priča i da ga se bespogovorno sluša. Kada mu se žele obratiti, saradnici ga i danas oslovljavaju sa “predsjedniče”. Nije jasno da li je Babo nostalgičan za funkcijom predsjednika poslovodnog odbora Agrokomerca ili predsjednika AP Zapadna Bosna ili, pak, žali za foteljom predsjednika Predsjedništva BiH na koju, uprkos najvećem broju osvojenih glasova na prvim višestranačkim izborima, nikad nije sjeo.
Načelnik Abdić sa svojim savjetničkim timom priprema razvojne projekte koji će dovesti do stvaranja novih vrijednosti i zapošljavanja mimo organa uprave i mimo javnih preduzeća i to za najviše šest mjeseci, najavili su krajem prošle godine iz Laburističke stranke. Do upošljavanja je stvarno i došlo, ali isključivo u općinskoj administraciji, javnim preduzećima i ustanovama. Općina sa dva miliona maraka subvencionira otvaranje novih djelatnosti u okviru JKUP Komunalije. Prema riječima mladog direktora ovog preduzeća, do sada je zaposleno oko 150 novih radnika. Nije jasno šta rade i po kojem planu. Direktor smatra da nema obavezu izvještavati javnost o poslovanju javnog preduzeća, pa niti o zakupu privatnih prostorija u koje je preselila uprava.
Babo je go
Posao u javnim preduzećima i ustanovama našli su i mnogi drugi odani Laburističkoj stranci: kandidati na prethodnim izborima, sinovi vijećnika i savjetnika, rođaci visokih dužnosnika u stranci. Dok se razvoj Kladuše odvija kroz stranačka zapošljavanja u javnom sektoru i brojne mutne poslove, samo onaj ko ne želi neće primjetiti da je car – u ovom slučaju Babo – go. No, mit o Babi i danas kao i ranije najviše odgovara stotinama nesposobnjakovića, poltrona i lezihljebovića kako bi iza njega skrivali i njime branili svoja (ne)djela. Oni će taj mit podgrijavati dok god je moguće.
U stvarnosti Fikret Abdić je tek trgovac-hazarder koji zna plivati u močvari bezakonja, korupcije i klijentelizma, kakva je današnja BiH. Uhljebljavanje zaslužnih u javni sektor Babo prodaje pod zapošljavanje, a izvlačenje novca iz općinskog budžeta kroz javna preduzeća pod razvojne projekte. Ljudi kojima se okružio su nezasitni i bahati, a obim sumnjivih radnji se svakim danom povećava. No, još uvijek nije dovoljno narastao da upadne u oči istražnim organima. Da li zbog geografske udaljenosti Velike Kladuše, njene nebitnosti u državnim okvirima ili, pak, zbog pomenute (neformalne) kantonalne koalicije?
Ako je ovo treće razlog, onda bi pad Stranke demokratske akcije u Unsko-sanskom kantonu – paradoksalno – mogao ubrzati i Babin pad u Velikoj Kladuši. Tako bi, ironijom sudbine, SDA i Abdić pali baš onako kako su se i uzdigli – zajedno. Velika Kladuša bi takvim razvojem događaja dobila mogućnost da se riješi mita i sjene u kojoj živi gotovo pune tri decenije. Pitanje je tek hoće li to biti dovoljno da jedna zajednica doživi katarzu i prizna sebi da je decenijama živjela u zabludi, znajući da se izgubljene godine i izgubljeni ljudi ne mogu vratiti?
/vkportal.ba
